Tina Hofman: Trebamo češće ugasiti ekran, stišati zvučnike i slušati žamor – provoditi vrijeme zajedno

Tina Hofman kazališna je umjetnica, glumica, kazališna teoretičarka, dramaturg i redateljica. Još od osnovne škole pohađala je dramski studio ZKM-a da bi školovanje nastavila u Engleskoj, na The Desmond Jones School of Mime and Physical Theatre i Rose Bruford College u Londonu. U Zagrebu surađuje s Teatrom Tirena, Malom Scenom te Plesnim Centrom Zagreb, a u Engleskoj djeluje kroz nekoliko različitih projekata, Notnow Colective, Extra-Live Theatre… O spoju kazališnog i obiteljskog života razgovarale smo povodom najnovije predstave '#generacija' koju je režirala po scenariju Nine Horvat.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Tina Hofman (Foto: Fernando)

Tina Hofman (Foto: Fernando)

Jedan od povod našeg razgovora su nove tehnologije koje su nam se uvukle u život, točnije mladi koji odrastaju zajedno s tom brzorazvijajućom tehnologijom. Dominantni obrazac ponašanja je da su zapravo stalno u kontaktu jedni s drugima, ali posredstvom ekrana. I mi bi smo vrijeme od povratka iz škole pa dok roditelji dođu s posla provodili na telefonu. No što je zapravo novo?

Tina Hofman: S jedne strane, nema ničeg novog. Svaka generacija ima potrebu za izražavanjem i komunikacijom kroz neke nove metode tehnologije. Svaka starija generacija potencijalno može osuđivati onu mlađu, jer, svi postajemo nostalgični i svakoj je generaciji upravo njihovo djetinjstvo bilo idealno. Ono što me provocira kao roditelja koji se u tome pokušava snaći su dvije stvari: dokazani uspon depresije i anksioznosti, koje su direktno povezane sa manjkom ljudskog kontakta uvjetovanim socijaliziranjem preko ekrana, te optimalna zaštita od izloženosti na internetu.

Dostupnost doslovce svega putem interneta stvara novu generaciju ljudi. Kako bi ih najbolje opisala, u kojem smijeru se razvijamo?

Tina Hofman: Ono što je najšokantnije jest da moja generacija sada shvaća koliko se počinjemo razlikovati od vlasitite djece. Treba nam vremena za početi shvaćati kakav je to svijet u koji su oni došli, gdje je oduvijek bilo bežičnog pristupa internetu. Tapkanja po ekranima. Shazam. Brza su ta djeca danas, sve skuže. Nema više kratkih odgovora, dapače, moramo ih osvijestiti da nikada ne prestanu propitkivati sve što dožive oko sebe. Mislim da je od pojave industrijske revolucije svaka generacija bila “nova” i krčila neke nove puteve, stjecala nove vještine, a pritom i gubila stare. Stvar je samo koliko si ja vremena ostavim za učenje i razmijevanje novoga, pa to zajedno istražujem s tom novom generacijom. Jer ako se rano počnemo odvajati, onda komunikacija prestaje. Sa druge strane, mislim da se danas djeca premalo penju po drveću i imaju prestroge rasporede. Mi smo kao društvo prestali vjerovati u igru bez ikakvih pomagala i koje dobre stvari ona čini razvoju ljudskog uma. Iskreno, o budućnosti, o tržištu rada i načinu zabave za 30 godina mogu samo nagađati ovisno o trenutnom raspoloženju. Moj je osjećaj da kao zajednica moramo pojačati svijest o umjerenosti, samoodgovornosti, kritičkom razmišljanju i toleranciji, češće ugasiti ekran, stišati zvučnike i slušati žamor. Provoditi vrijeme zajedno. Kako za djecu i mlade, tako i za odrasle. Bez iznimke. Uvijek.

'Father project'

‘Father project’

Nedavno si radila performans “Father Project” – susrela sam se s dosta Britanki kod kojih sam detektirala najosnovniji patrijahalni problem gdje se muškarci ne uključuju u brigu o djeci nakon što dođu s posla.

Tina Hofman: “Fatherhood Project” je bio radni naslov drugog projekta Notnow Collectiva, kazališta koje vodim u Velikoj Britaniji. Danas se zove “DadMan: The Bathtime Warrior”, a gleda na očinstvo i to kako je danas biti tatom. Članak koji nas je inicijalno provocirao govori o tome da je Velika Britanija jedna od najzaostalijih zemalja razvijenog svijeta po zajedničkoj brizi za dijete. U brojkama je to ovako: za svaki sat koji majka provede sa djetetom, otac provede 23 minute. E sad… Naravno da je naša pretpostavka da je problem “patrijahalni”, jer igramo na prvu loptu, te prepoznajemo zastarijeli i nama prepoznati “model” oca. No, nisu stvari tako crno-bijele i to je predmet predstave. Sukobljavaju se naše ženske predrasude o očevima, s njihovom spoznajom očinstva. Mame bi da se oni više bave djetetom, a onda postanu nemirne kad im oni “hodaju po terenu”. Oba spola se nose sa “otpuštanjem” društvenih uloga kakve su nam do sada bile dane. Tako da smo napravile predstavu u kojoj igraju dva oca, no dvije mame vode tehniku. Pa se, u nemogućnosti prepuštanja kontrole miješaju u izvedbu. Na projektu smo surađivali sa socijologinjom, Dr Esther Dermott s bristolskog univerziteta koja se bavi promatranjem obiteljskih odnosa s posebnim interesom za očinstvo. Njezin je zaključak da očevi danas ne ostvaruju svoje uloge kroz čin donošenja kruha na stol, već žele biti više uključeni, pogotovo u ranu fazu roditeljstva. No, ponovno je osnovni problem novac. U Britaniji je vrtić jako skup, čuvateljice još više, a državna subvencija počinje nakon djetetove treće godine. Kod obitelji niskih primanja često se dešava da skoro cijela jedna plaća odlazi na troškove vrtića. Plaće muškaraca i žena još uvijek nisu izjednačene. Često se nailazi na nefleksibilnost poslodavaca prema potrebama roditelja i obitelji. Sve to rezultira odlukom da jedan ostane doma s djetetom, pa je sada pitanje – mama ili tata?

Gotovo oduvijek si znala da ćeš se baviti teatrom, je li tome doprinjeo netko iz obiteljskog kruga ili netko drugi?

Tina Hofman: Mislim da mi je bilo 9 ili 10 godina kada sam izjavila da se želim baviti kazalištem. Bila sam članom Učilišta ZKM, prvo kod Ines Škuflić pa kod Vlade Krušića. Oboje su me “odgajali” zajedno sa mojim roditeljima. U samoj obitelji nije bio kazalištaraca. Baka je bila glazbenik, no nakon udaje se posvetila mužu i djeci i nije se nastavila profesionalno baviti glazbom. Mama je pisala kao mlada, i uvijek je imala neku theatre-making notu u sebi, ali se posvetila jezicima. Uglavnom, bilo je puno razumijevanja i prodrške za moj odabir. Štoviše, nakon neuspjelog pokušaja na zagrebačkoj Akademiji roditelji su me posjeli na pivu i dugo smo razgovarali o svakojakim mogućnostima razvoja sebe, karijere… bio je to jedan od onih razgovora koji ti nekako odredi život. Mene su moji uvijek odgajali tako da budem svjesna svojih obaveza, a i imala sam sreću da mi je ta školska strana relativno dobro išla. A onda smo došli do kraja tog obaveznog školovanja i moji starci su me baš jako ohrabrivali da razmišljam o svojim mogućnostima – tome što zaista želim raditi i kako živjeti. I na koje sve načine to mogu ostvariti. Oboje su uvijek bili strastveni putnici, pa su i na mene prenijeli tu znatiželju prema novome i nepoznatome. Stric je u to vrijeme bio u Londonu pa mi je na početku pomogao da se snađem. Počela sam obrazovanje na školi fizičkog teatra, spoznala stvaranje kazališta na meni neki novi način, i nakon toga je svaki korak bio neki, za mene, logičan slijed. Sa svakim novim projektom širio se moj profesionalni krug, no i unutar njega sam nekoliko puta mijenjala pravce. 2012.g, imala sam priliku raditi sa Adrianom Howellsom koji mi je otvorio cijelu novu sferu stvaranja kazališta. Rezultat njegovog utjecaja je bio solo performans za jednog gledatelja, kojeg sam izvodila u sedmom mjesecu trudnoće. Kasnije me to propitkivanje intime navelo da stvorim cijelovečernji komad, pa je tako nastao solo “Lucid Interval” , kojeg sam počela razvijati u Glasgowu, pa se kasnije uključio i Hrvatski Institut za Ples i Pokret, a prošle je godine predstava imala jako uspješno gostovanje u Kanadi. Evo, sada sad se počela baviti i produciranjem, a sa slijedećim projektom Notnowa ponovo kročim u neka nova izvedbena iskustva.

Lucid Interval TRAILER from Tina Hofman on Vimeo.

“Notnow” je naziv projekta koji si pokrenula zajedno s kolegicom umjetnicom Kristinom Gavran, možeš li opisati kako funkcionira u zajednici, koliko dugo već traje i u kojem se smjeru se razvija?

Tina Hofman: Notnow Collective je porastao vrlo brzo iz bezazlene ideje u nešto vrlo interestantno kazalištima i producentima u Velikoj Britaniji. Krenule smo sa idejom 2015., inspirirane osobnim kaosom roditeljstva, i pokušajima nastavka karijere, a sve to u okruženju bez šire obitelji koja može “uletiti”. Tako da često moramo reći “notnow”, ili poslu, ili djeci. Naša prva predstava je bila “Wonderwoman: The Naked Truth” i propitkivala je položaj majke umjetnice, odgajanja djece u novoj kulturi, osjećaja krivnje u podjeli između posla i obitelji, te nečega za što engleski ima super riječ, a to je “mum-shaming”, odnosno kritički odnos koji žene mogu zauzeti jedna prema drugoj kao majke. Notnow Collective kroz svoje predstave sagledava obitelj i obiteljske odnose na svjež način, u radu propitkujemo procese kazališnog stvaranja, a nudimo kazalište namijenjeno odrasloj publici kojoj “dozvoljavamo” da donesu svoje male bebe na predstavu. Naime, u Engleskoj zbog stila života i udaljenosti većina mladih roditelja ne može brzinski ostaviti dijete na čuvanje baki, djedu, tetki, jer ih nema blizu. Već spomenuh kako su čuvanje i vrtići stravično skupi, što zapravno rezultira odlaskom sa tržišta rada velikog broja žena sa manjim primanjima. Tako da je Notnow zapravo udario po jednoj dosta aktualnoj političkoj i društvenoj temi. No, pokret koji se razvija nije samo političke prirode. Profesionalno nas interesira stvarati i nuditi umjetnost u nesvakidašnjem okruženju. U ovome slučaju su to bebe koje doprinose kazališnom događaju svojim prisustvom, mirisima i zvukovima, te se pojam “apsolutnog fokusa” mijenja i biva izazvan. Dio smo pokreta koje se naziva “Extra-Live Theatre”, koji generalno propitkuje način na koji gledamo kazalište, te koga sve takav način gledanja potencijalno uključuje i isključuje.

'Wonderwoman: The Naked Truth' (Foto: Fernando)

‘Wonderwoman: The Naked Truth’ (Foto: Fernando)

Imaš zanimljiv način života (i rada) koji uključuje dosta putovanja. Jedna od glavnih prednosti je zasigurno što dobivaš više imputa iz različitih okolina, stječeš “širu sliku” i živiš kozmopolitizam… aktualna tema u tom smislu koja te vjerojatno direktno dotiče je Brexit…. Bio je to uvod u pitanje koji su tvoji trenutni osjećaji i razmišljanja o svijetu, a koje su ti u posljednje vrijeme najviše u mislima?

Tina Hofman: Kročila sam prvi puta u Veliku Britaniju 1997. i kroz godine svojih putovanja iskusila kako je biti imigrantom sa “krivom” putovnicom. Vrijednost hrvatske putovnice se u tih 20 godina promijenila, moji kolege i prijatelji koji se protive Brexitu često mi zavide na europskoj putovnici. Uzbudljivo je bilo proživjeti sve te promjene zadnjih 20 godina i shvatiti kako su nepredvidive i relativne sve vrijednosti oko nas, pa nekako čujem Gundulića sve češće: “Tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje.” Naučila samo puno o kulturnoj asimilaciji, poimanju vlastitih tradicija i stvaranju novih, vlastitih tradicija. Volim živjeti u višekulturnom okruženju, tako mi je uzbudljivije, no ne kažem da je uvijek i lakše. Dapače, stvarati obitelj gdje se miješa nekoliko različitih kultura nije jednostavno. Naša dva sina su nekako kruna tih geografskih i kulturnih kretanja: jedan je rođen u Zagrebu, drugi u Birminghamu, sa mnom govore hrvatski, a sa suprugom Marcusom engleski. Njihov DNK pokriva područje od Južne Azije, preko Balkana i sve do Škotske, i još uvijek se osjećaju da pripadaju na mnoga, a ne na samo jedno mjesto. Bake i dide su na tri strane svijeta, što je izvrsna isprika za putovanja. A Brexit… to je za mene neki primjer demokracije na djelu sa jedne strane, te moći dezinformacije sa druge. Nažalost, političko vodstvo Velike Britanije se samo među sobom ne može dogovoriti koji stav zauzimaju. Na ljudskom nivou Brexit je mnogim ljudima koje poznajem potencijano promjenio i uvelike ograničio životne planove, a nekima je dao zeleno svjetlo da otvoreno progovore o svojoj netrpeljivosti prema strancima. No, to je bilo dosta i za očekivati. Kao višekulturna obitelj bili smo na udaru neefikasnosti administracije, te ksenofobije i u Hrvatskoj i u Engleskoj. Tako da moja osobna trenutna razmišljanja o svijetu počivaju na tome da je dobro putovati, da se uspostavi kultura mobilnosti i stvori strategija nošenja sa nepoznatim.

Notnow Collective (Foto: Fernando/http://Notnowcollective.com)

Notnow Collective (Foto: Fernando/http://Notnowcollective.com)

Kako bi opisala organiziranje svog radnog i privatnog života na relaciji Velika Britanija – Zagreb?

Tina Hofman: Pišem puno “to do” lista. Danas se jako oslanjam na kalendar u svom kompjuteru. I jedan analogni visi u mojoj radnoj sobi. Iskreno, nisam takav život planirala, nekako se sam po sebi desio. Moj partner Marcus ima jednak ritam života i rada, a nakon što su došla djeca organski smo nastavili taj nomadski ritam. Svima nam zasad to jako paše, te kao obitelj i zasebne jedinke dobivamo jako puno od takvog načina života. Zasigurno, puno vremena odlazi na organizaciju, no i to su neke životne vještine koje razviješ ako je to ono što te privlači. Jako sam dobra u bukiranju avionskih karata, a u zadnje četiri godine počeli smo često i voziti na relaciji Engleska – Hrvatska, pa mi je planiranje ruta postala nova vještina. Poslovno, imam sreću da većinu vremena mogu dobro uskladiti projekte, no nerijetko ima i izazovnih situacija. Pogotovo zato što smo oboje i Marcus i ja freelance, pa se i ta dva kalendara moraju uskladiti. Ipak, najviše vremena mi odlazi na organizaciju djece u Engleskoj jer nemamo obitelji gore, a poslovne obaveze mogu biti nemilosrdnije.

S obzirom i da glumiš u tuđim i sama kreiraš predstave sigurno si u prednosti kada treba dočarati glumcima kako nešto interpretirati. Kako ta dualnost uloga utječe na tebe, postoje li situacije u kojima si zbog toga naišla na nerazumijevanje?

Tina Hofman: Mislim da imam dobru moć prilagodbe, kako mjestima, tako i ljudima. Moja je osnovna zadaća procijeniti sa kime radim, a da pritom mislim na osobne dinamike i individualne potrebe. Za mene je kazalište jedan kolaborativni proces koji se oslanja na optimalnu fukcionalnost svih elemenata tog procesa. U svakom od tih procesa moja je uloga jedinstvena, jer je materijal nov i ljudi su novi. Tako da je svaki proces jedinstven. Nisam nikada naišla na nerazumijevanje zbog dualnosti mojih uloga u profesionalnom svijetu, dapače, često mi to otvara nova vrata. Moja je zadaća samo da ne obnašam dvije uloge odjednom, i tu moram biti stroga.

D(n)o Dna (Foto: Marcus Fernando i Tvrtko Olujić/Tirena.hr)

D(n)o Dna (Foto: Marcus Fernando i Tvrtko Olujić/Tirena.hr)

“Opscenost se događa samo kad se um boji i prezire tijelo, a tijelo se mržnjom odupire umu” citata je predstave o Lady Chatterley. Koja je tvoja uloga u tom projektu? Koliko je Lady Chatterley tema za odrasle u današnjem svijetu?

Tina Hofman: Sudjelovala sam u stvaranju zadnje verzije teksta i režirala sam predstavu. Kristina Gavran bila mi je dramaturginja na projektu, i tu smo shvatile da smo dobar tim. Volim jako taj projekt, mislim da je bio vrlo bitan svojim sadržajem i procesom, a publike su naprosto uživale. Samo djelo poznato je po skandalu, što zbog detaljnosti opisa seksualnog čina, što zbog miješanja društvenih slojeva u Engleskoj poslije Prvog Svjetskog rata. Koliko god pokušavamo zanijekati, pitanje društvenih slojeva jednako je škakljivo, samo se to danas drugačije izražava. No ono što je meni bilo bitnije naglasiti u radu na predstavi je pitanje duboke, stvarne, izražene intime, i ženske seksualnosti. Mislim da smo kao društvo uvjetovani da prestanemo vidjeti stvarnu prirodnost tijela, nagosti i samog seksualnog odnosa, nego počinjemo vidjeti sram, eksploataciju, ponižavanje. Ili prikaz lažne ljepote i isforsiranih odnosa. Koja šteta. Ja sam imala sreću raditi sa ekipom koja mi je vjerovala i kojoj sam ja vjerovala do kraja. I rezultat je bio odličan. Uspjeli smo oslikati najistančaniju intimu na sceni, bez potrebe da šokiramo ili se oslanjamo na lirične metafore seksualnog odnosa. I to je iskrenost izvedbe uživo koja oduzima dah. I, uistinu, predstava jest oduzimala dah publici. Nadalje, uslijed aktualne teme o tretmanu glumica diljem svijeta i slučaja Harveya Weinsteina, ali i mnogih drugih neimenovanih, oglasila se moja zadnja Lady Chatterley (glumica Abigail Castleton) i povela javnu raspravu o procesu rada na scenama intimne prirode iz našeg zajedničkog iskustva. Ponosim se time i drago mi je da moji kolege pričaju o tom iskustvu kao primjeru pozitivnog i transparentnog profesionalnog rada. Mislim da se ti razgovori moraju češće voditi da se postave kao pravila, a ne pokoji dobri slučaj. Iako ne volim spolnu binarnost, svjesna sam sa se polagano oslobađamo od zastarijelih dominantnih narativa i u tom kontekstu vrlo je uzbudljivo, ali i odgovorno biti ženski redatelj i kazališni stvaraoc.

U predstavi “D(n)o dna” problematiziraš maloljetničku alkoholiziranost. Koliko u njoj ima osobnog iskustva, istraživanja i kako ti se iz perspektive roditelja čini – kako se postaviti prema tom problemu?

Tina Hofman: Kada sam pristupila radu na “D(n)u” sa dramaturginjom Ninom Horvat odmah smo se sporazumijele da se najprije moramo osvrnuti na vlastita iskustva prije no zaključimo na koji način govoriti o problemu alkoholiziranja. Naravno da su osobne priče bile velika inspiracija, kao i uvijek u mom radu, a pritom odajem počast mojim “suigračima” sa Ravnica i iz II. gimnazije sa kojima sam proživjela zabavnu i burnu, ali i sigurnu mladost. I zbog toga ne mogu docirati, mogu dati informacije i nadati se da otvaram kanale komunikacije. Nina je izvrstan dramaturg i pisac, te je pred mene dovela strašno puno statistika i brojeva, vjerojatno najviše iz Europskog istraživanja o pušenju, pijenju alkohola i uzimanju droga među učenicima, a bila je riječ o ESPAD-ovim rezultatima istraživanja iz 2015. godine. Odličile smo da kroz naš zajednički rad pokušamo isto tako ponuditi kvalitetna kazališna iskustva za mlade, koji su prečesto zaboravljena publika. Obje imamo sreću da se na neki način još uvijek osjećamo kao tinejdžerke, pa nam to šaltanje odlično ide. Moram reći da je “D(n)o dna” jako voljena predstava od strane publike. Eto, ja sam nedavno gledala četrdeset i neku izvedbu u Maloj Sceni, sa punim gledalištem srednjoškolaca koji su prolomili u takav gromoglasni aplauz na kraju da je bila milina biti tamo. A o postavljanju roditelja zaista ne mogu govoriti. To je tako individualno, jer je svako dijete drugačije, kao i mi koji ih odgajamo, vodimo, usmjeravamo. No mislim da je funkcija predstave da bez licemjerja dotakne i mlade i “stare”, pa da skupa navigiramo kroz problem.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Autor

avatar
Close
Pratite nas i lajkate