The War On Drugs ‘A Deeper Understanding’ – indie generacija je odrasla

Novi album grupe The War On Drugs svakako ulazi u uži izbor albuma godine, ali i otvara pitanje postaje li Philadelphija nova prijestolnica rocka.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
The War On Drugs 'A Deeper Understanding'

The War On Drugs ‘A Deeper Understanding’

Koliko god se stilski razlikovali, svaki filadelfijski bend koji sam gledao uživo imao je jednu zajedničku karakteristiku. Svaki je bio živa refleksija nekog od minulih glazbenih razdoblja na način istinskog fokusiranja na stilski mikrokozmos željenog zvuka, uglavnom od sedamdesetih do devedesetih godina prošlog stoljeća. I nikad miješanje stilova, i kao po nekom nepisanom pravilu svi su zvučali kao da su inficirani s 5-6 ploča koje su im postale omiljene, jer druge kao da nisu ni postojale. Naravno, uvijek autorski orijentirani i što je najvažnije držali su se onog starog imperativa, u novim trendovima već zaboravljenog, dobre pjesme i jedino dobre pjesme.

Osjetno je to kad su umjetniku pjesme glavno sredstvo proboja (nekad makar i uzaludno), spram svih ostalih pravila igre. Zanimljiva je to karakteristika filadelfijskig glazbenika kad se uzme u obzir da je Philadelphia poput Detroita pretrpjela veliku štetu posljednje ekonomske krize koja je poharala SAD. Dakle, grad slučaj, grad u kojem se u dobroj mjeri rasuo sustav. Ozračje je vjerojatno slično kao i u svakom gradu kojeg zadesi tako nešto – beznađe je donijelo ovisnosti, ljudi su okrenuli poglede u neka sretnija i tada bezbrižnija prošla vremena, jer je utrka u sadašnjosti izgubljena. Biti glazbenik u Philadelphiji znači da takvo kolektivno stanje duha samo potencira da i kreativni output stvarnost nakalemi na zvuk romansirane prošlosti.

Grupa The War On Drugs koju predvodi pjevač i gitarist Adam Granduciel u potpunosti se uklapa u taj filadelfijski umjetnički svjetonazor. Iznikli su u indie ozračju, ali glazbeno su smješteni u potpuno drugoj sferi – tj. u područje AOR bogova s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih. The War On Drugs kao da nastavljaju prekinuti niz velikih bendova adult orientated rocka koji u Americi itekako ima duboko korijenje, iako na listama ta glazba nije dominantan desetljećima.

S druge strane zadnjih nekoliko godina sve je veći broj prog rock izvođača, no The War On Drugs ne pripadaju ni tom krugu u tolikoj mjeri koliko se na čaroban način svjetonazorski nadovezuju na američke super-zvijezde poput Steely Dan, Journey, Fleetwod Mac (iz njihove najpopularnije američke faze sa Stevie Nicks), Steve Miller Band i sličnima, a opet po sličnom modelu korespondiraju s britanskim veteranima kao što su Peter Gabriel, Dire Straits i Genesis.

Dakle, potencijal ovog benda je ogroman, stoga ne čude napori američke glazbene industrije da od Granduciela i društva naprave superzvijezde, jer rock jednostavno treba superzvijezde. Pored svih mogućih poslovnih modela, taj model svi obožavaju.

Prethodni album „Lost In The Dream“ iz 2014. pokazao je taj potencijal kad je u Velikoj Britaniji zasjeo na drugo mjesto prodaje – gotovo pa da Kurt Vile zažali što je napustio The War On Drugs prije nego li im je krenulo, jer on kao daleko poznatija filadelfijska indie ikona tako nešto nikad nije postigao. Najnoviji „A Deeper Understanding“ trebao bi probiti više plafona i markirati bend kao nezaobilaznu koncertnu atrakciju u godinama koje dolaze, a tko zna, možda zahvaljujući njihovom uspjehu, Philadelphia postane nova prijestolnica rocka kao što je to bio Seattle u devedesetima. Svi vole priče o uzdizanju iz pepela. Posebno kad za tako nešto postoji pokriće.

Iz do sad navedenog na prečac se može donijeti krivi zaključak kao je riječ o projektu koji možda i ne drži vodu, ali nije tako. The War On Drugs su veliki autorski bend, dok je „A Deeper Understanding“ trenutno nešto najuzbudljivije na sceni. Taj laid back spleen kojim zrače The War On Drugs na „A Deeper Understanding“ jednostavno je neodoljiv dok Granducielov promukli tenor kao da istovremeno grije i hladi emocije, postavlja pitanja i daje odgovore u deset glazbenih brojeva koji se međusobno isprepliću i vuku jedan drugog stvarajući atmosferu u kojoj se potpuno prepuštate bendu da vas vodi na svom putovanju.

Uhu su gotovo preugodni. Ništa ne remeti melodijski sklad i čini se gotovo nemogućim da takav pristup ne izazove trenutnu dosadu. Jedino što iskoči, gotovo po pravilu, u drugom dijelu svake pjesme su Granducielova gitarska sola koja se definitivno razlikuju od svih sola koje smo do sada čuli, što njemu daje dobre kredite da ga se može smatrati i novim gitarskim božanstvom u nastanku. To su predivno oblikovani i definirani fuzzy vintage izleti u kojima zvuk električne gitare samodopadno i nevjerojatno drsko zagluši ostatak benda (Granduciel potpisuje i produkciju). Granducelov pristup, onaj koji ga izdvaja od većine gitarista, je nešto poput komunikacije s instrumentom. Ta komunikacija ima dramaturške stanke i promjene raspoloženja, ali se instrument nikad ne dovodi u fazu euforije ili histerija kakve obično imaju svrhu napucavanja ega gitaristu u bendu. Granducelova gitara ‘pjeva’ u njegovim rukama kao zasebna duša ne obazirući se na minutažu i uzimajući prostor i poziciju koja njoj odgovara. To je možda jedini prog element u ovom bendu, koji je opet tako savršeno jasan, logičan i inteligentno upotrijebljen kao zaštitni znak. U nekom radio editu, svaka pjesma može biti easy listening pop singl, iako niti u jednom nema ni trunke nametljivosti. Samo naizgled je to ‘obična’ organska svirka, ali su i u njoj izuzetno vješto i decentno umetnuti markeri koji će vam potkožno ubrizgati uhu podsvjesno željene temate.

Čini se kao da višeslojnosti nema, a teško se prisiliti prestati slušati album u kojem pulsira cijeli jedan svemir i zreli tekstovi u kojima se mudrost probija kroz beznađe, obamrlost tijela od poraza, loših poslova i uznemirujućih emotivnih veza, a opet žudi se za onim osnovnim poput osjećaja doma i suvisle konverzacije.

Tu se dolazi do segmenta revolucionarnosti izričaja ovog benda u ovome trenutku, a to je taj famozni kontrapunkt u kojem dvojstvo muzike za zaborav u kombinaciji s tekstovima za otrežnjenje donosi unikatni rezultat. Da nema tog ugodnog pulsirajućeg AOR laid backa The War On Drugs bili bi otužno najtužniji bend na svijetu. Da imaju tekstove koji imalo sliče na, u početku teksta spomenute, glazbene uzore i njihove davno prožvakane narative, The War On Drugs bili bi najneukusnija rock parodija na svijetu.

Ovako su otvorili jedan posve novi prostor. Nišu u niši koja uistinu (opet istovremeno) i traži i daje dublje razumijevanje, kako, uostalom, i sugerira naziv albuma. To dublje razumijevanje stvarno se nudi na pladnju od prve „Up All Night“ do posljednje „You Don’t Have To Go“, i to je najzaokruženije poglavlje u karijeri ovog benda.

„A Deeper Understanding“ će mnoge nove slušatelje odvesti prema ostalim albumima grupe, ali i dalje u prošlost. Naravno da će uspjeh The War On Drugs otvoriti vrata i već pomalo zaboravljenim AOR katalozima, jer u glazbi se sve odvija ciklički. Možda nam stvarno nakon desetljeća dominacije indieja, koji više nema veze s onim što je bio u početku, slijede godine jednog sasvim novog AOR-a. Indie generacija je u međuvremenu odrasla.

Ocjena: 10/10

(Atlantic / Dancing Bear, 2017.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate