Koncertni report

Svemir u KSET-u na ponovljenom koncertu (Foto: Ivan Laić)
Svemir u KSET-u odsvirao do kraja

Filmska recenzija

The Eyes of My Mother
'The Eyes of My Mother' - istinski poremećen arthouse horror

The Telescopes u Močvari – noiserske mantre demonskog propovjednika

Gledajući tridesetak okupljenih na Psihodeličnoj čajanki u Močvari, stvarno nije bilo lako prihvatiti da je dio otočkog tiska britanske Telescopese početkom devedesetih proglašavao 'next big thingom' i prognozirao im karijeru usporedivu čak i s onima My Bloody Valentine ili Jesus & Mary Chain.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
The Telescopes (Foto: Paolo Spagnuolo)

The Telescopes (Foto: Paolo Spagnuolo)

U to vrijeme, naime, grupa Stephena Lawrieja potpisala je ugovor s Creationom Alana McGeeja, vjerojatno „najkul“ etiketom engleske nezavisne scene osamdesetih za koju su, osim navedenih, snimali The House Of Love, Teenage Fanclub, Ride i Primal Scream (kroz koju godinu njihovom će se „rosteru“ pridružiti i petorka po imenu Oasis). Telescopes su za Creation objavili eponimni album na kojem su dosegnuli kreativne vrhunce pridruživši svom dotadašnjem noise pop/shoegaze zvuku akustične gitare i harmonije psihodelične scene šezdesetih, s posebnim naglaskom na Love i 13th Floor Elevatorse, pa se zaista činilo da će im oduševljenje tada još vrlo utjecajne kritike i serija hvaljenih koncerata uskoro „zacementirati“ mjesto u prvoj ligi britanskog alternativnog rocka. To se, međutim, nije dogodilo, ponajprije jer su ubrzo i prestali s radom te se na scenu vratili tek desetljeće kasnije kao prilično drugačiji bend u čijoj su glazbi zaglušujući zvučni udari, nafilani distorzijom i feedbackom, zauvijek istjerali nježne, sanjive melodije i višeglasje Lawrieja i Joanne Doran.

U takvom izdanju predstavili su nam se i u ponedjeljak u Močvari – Stephen je svoje mračne neopsihodelične mantre i pjevao i recitirao i šaptao i vrištao preko zida buke izgrađenog na nasljeđu Spacemena 3, Cana, Pere Ubu, Swansa, My Bloody Valentine pa čak i Velvet Undergrounda u njihovim ekstremnijim trenucima.

„You Know the Way“ ili „The Living Things“ s prošlogodišnje ploče „Hidden Fields“ vrte se oko repetativnog riffa kojeg postepeno pretvaraju u pjesmu i koji stvari vraća u normalu nakon još jednog naleta distorzirane buke, a novi aranžman dodatno je pojačao silinu njihove najpoznatije i najbolje stvari, ranog uboda „Perfect Needle“. Obučen u crno, Lawrie je djelovao poput nekog demonskog propovjednika, bilo da se izvijao nad do malo iznad pojasa spuštenim mikrofonom, šetao po publici ili u fetalnom položaju ležao po podu kluba. Istini za volju, pomlađena postava Telescopesa znala je malo i zagnjaviti pa smo, da bi dočekali da pjesma konačno krene, povremeno morali izdržati višeminutnu kakofoniju sastavljenu od efektima i feedbackom natopljenih gitara, no u cjelini se radilo o vrlo dobrom jednosatnom nastupu za koji je stvarno šteta da ga nije pogledalo više ljudi.

Vrijedi spomenuti i predgrupu, mlađahnu zagrebačku trojku Silk koja, ako je vjerovati press materijalima, iza sebe ima tek dva ili tri koncerta. Usprkos tome, riječ je o vrlo uigranom i svirački moćnom sastavu koji u melodičnijim stvarima evocira radove Kevina Shieldsa i braće Reid, a u onim, uvjetno rečeno, darkerskijim i jednih Killing Joke. Njihovih tridesetak minuta nije bilo dovoljno za donošenje nekog ozbljnijeg suda, ali u budućnosti ću na Silk svakako obratiti pažnju.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate