Koncertni report

Bajaga, Josipa Lisac i Darko Rundek na 12. Pozitivnom koncertu u Domu sportova (Foto: Izidor Tačković)
12. Pozitivan koncert u Domu sportova - protiv AIDS-a i drugih pizdarija

Koncertni report

YU Grupa u Vintage Industrial Baru (Foto: Zoran Stajčić)
YU Grupa u Vintage Industrial Baru – rock mornari starog kova

The Pop Group ‘Honeymoon On Mars’ – eksperiment koji je pošao po zlu

Rijetki su bendovi koji i četrdesetak godina nakon što su počeli svirati pokušavaju odvesti glazbu tamo gdje još nije bila, pretvoriti buku u umjetnost i do temelja porušiti sve uvriježene strukture i pravila pop i rock pjesama. Bristolske post-punk luđake The Pop Group ta gotovo opsesivna želja vjerojatno nikad neće napustiti iako su na svom drugom povratničkom albumu 'Honeymoon On Mars' stvarno otišli malo predaleko.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
The Pop Group 'Honeymoon On Mars'

The Pop Group ‘Honeymoon On Mars’

Eksperiment koji je pošao po zlu bio bi najkraći opis ovog materijala, objavljenog samo godinu dana nakon što su pločom „Citizen Zombie“ oduševili kritiku i omogućili mlađim generacijama da se osobno uvjere zbog čega je njihovo spajanje crnačkog ritma i zaglušujuće bijele buke, prošarano tada pionirskim dub istraživanjima producenta Dennisa Bovella, bilo toliko utjecajno.

Od „medenog mjeseca na Marsu“ očekivalo se još i više – Bovell, suradnik još iz dana slavnog prvijenca „Y“, vratio se za miks-pult te sa sobom doveo i Hanka Shockleeja, „sidekicka“ ranog Public Enemyja. Ratovi, vladavina korporacija, kapitalizam, teroristički napadi i najrazličitiji oblici ksenofobije i šovinizma, užasi u kojima od samog početka pronalaze morbidnu inspiraciju, u posljednje vrijeme dosežu zastrašujuću razinu zbog čega smo opravdano vjerovali da će Mark Stewart biti ponovno u formi i u facu nam sasuti svu ljutnju i očaj s jedne, te želju za pobunom i popravljanjem ovog sjebanog svijeta s druge strane. Što smo tražili to smo i dobili: iz Stewartovih stihova o „tiraniji ljepote“, „bespomoćnosti nade“ i „kupovanju šutnje“ bijes na trenutke doslovno suklja, ponajprije u singlu „Zipperface“ i „War Inc.“.

Na žalost, tekstove u većini slučajeva prati takav bućkuriš žanrova i stilova da se povremeno čini kako su u svaku skladbu pokušali ugurati njih barem tri-četiri i kako slušate nasumično šaltanje radio-stanica. „City Of Eyes“, primjerice, kreće tvrdim funkom u kojem gitara Garetha Sagera u sjećanje doziva i Hendrixa i Chic, da bi se odjednom, naizgled niotkuda, pretvorila u niz zaglušujućih i skoro sasvim nepovezanih free-jazz/noise udara. To samo po sebi ne bi bilo ništa loše, dapače, kada sličnu foru ne bi neprestano ponavljali, pri čemu su u „Michael 13“, „Pure Ones“ ili „Days Like This“ glavne melodijske teme, one koju će par minuta kasnije razoriti do temelja, spadale među najbolje stvari koje su ikad snimili u studiju.

Bovellovi omiljeni efekti poput jeke i Shockleejeva sklonost stvaranju glazbenog ekvivalenta kaosa, čitavu priču odvode još dalje, do samih granica izdržljivosti čak i onih koji su, poput autora ove recenzije, „Y“ nekoć davno slušali do iznemoglosti.

Ocjena: 5/10

(Freaks R Us, 2016.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate