The Marshmallow Notebooks: Amaterizmom kontra korporativnosti

Anđelo Jurkas priveo je na obavijesni razgovor Matiju Habijanca, nekad poznatog kao jedinog člana Marshmallowa, a danas predvodnika proširene verzije vlastitog benda - The Marshmallow Notebooks.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Matija Habijanec

Ljubiteljima i kopačima domaćeg undergrounda ma koliko taj termin bio svojevrsnim oksimoronom jer dojam je da na našoj sceni i nema nekog osobitog upgrounda, tvoj rad već više od desetljeća nije nepoznanica. Kada i zašto uzimaš gitaru u ruke? Zašto isključuješ elektriku? I na poticaj kojih bendova krećeš biti crno pače domaće glazbene scene? Mislim pritom na ustrajavanje sa svim svojim značajkama koje su primjetne od prvih snimaka do danas – skladateljska briga prema melodijama, nježniji pristup glazbi, oslonac na baznim akrodima koji uvijek zazvuče smisleno a ne maniristički…

Zdravo Anđelo, hvala na lijepim riječima. Gitaru uzmem u ruke skoro pa svakodnevno, kako bih je malo svirao, a usput i malo pjevušio o stvarima koje mi se događaju. Svaka moja pjesma je na neki način, koliko god patetično to zvučalo, stranica dnevnika i vjerujem da postoje puno zdraviji načini da se provede neko lijeno poslijepodne, ali ja si i dalje ponekad volim odsvirati i otpjevati nekoliko random pjesmica koje će me instantno katapultirati u devedestosmu, dvijeičetvrtu ili dvijeidesetu. Pravi pravcati vremenski stroj. Ne isključujem elektriku, pogotovo kad sviram s bendom, ali doma mi je nekako prirodnije, a i zgodnije, u ruke uzeti akustičnu gitaru. Jedan pokret rukom i već sviram neku stvar.

Što se tiče stila, a i pristupa, još od devedesetih nekako najviše volim bendove s etikete Merge Records. Glavni krivac bi po tome definitivno bio Mac McCoughan, osnivač etikete i vođa divnih Superchunk, koji je u doba kad sam počinjao izdavati fanzin (to vam je, draga djeco, bilo nešto poput bloga, ali na papiru koji si onda trebao fotokopirati kod tete u fotokopiraonici) i kazete na svojoj improviziranoj etiketi Stain Records objavljivao krasne sobne albume svog one-man projekta Portastatic. Tko zna, doduše, kad bih saznao za svo to blago koje se krije na Mergeu i, naravno, raznim drugim etiketama, da nije bilo Mučnjaka i Hadžija čiji su fanzini i glazbeni ukusi također imali, rekao bih, presudan utjecaj na mene. Što se baznih akorada tiče, pa ne sviram jazz nego melankoličnu pop muziku.

Zagorski brit pop. Koje je kulturno zaleđe i koje su pop kulturne reference iz civilnog života utjecale na tvoj glazbeni izraz? I lirski također?

Iskreno, mislim da si jedan od rijetkih koji bi moju muziku tako okarakterizirali. Zagorski brit pop, veliš? Zagorski zato što sam prvih osamnaest godina svog života živio u Krapini? Brit? Ne znam, jedni kažu da sam americana, ti kažeš da sam brit pop, ja uglavnom koristim termin indie pop, a na kraju će ispasti da je sve to samo punk ili barem rokenroul. Zbilja ne znam “koje su pop kulturne reference iz civilnog života” utjecale na moj “glazbeni i lirski izraz”. Prva glazba koju sam čuo i baš zavolio bili su Beatlesi čiji sam “White Album” slušao na tatinom gramofonu, u kući je uvijek bilo raznih instrumenata jer mi je mama radila kao učiteljica glazbenog u osnovnoj školi, pa sam onda početkom devedesetih skužio da Dadin stariji brat Robi ima brdo kazeta i da mu je cijela soba obljepljena posterima iz Brava – kod njega sam prvi put čuo Pixiese, Breederse, Pumpkinse, Femmese, Cavea, Carter USM, Sonic Youth, Dinosaur Jr., Pavement, Teenage Fanclub, Throwing Muses, The Boo Radleys, Belly i još stotine i stotine genijalnih bendova…

U srednjoj školi sam već imao poprilično jasnu viziju kakvu muziku volim slušati i želim raditi – uostalom, uz Mučnjakov, Hadžijev i još hrpetinu drugih fanzina izlazili su Heroina Nova, Nomad, Arkzin, Homo Volans, pa i Feral i još dosta časopisa djelomično ili u potpunosti posvećenih glazbi – a bio sam i te sreće da sam kao srednjoškolac imao sasvim dovoljno dragih i pametnih prijateljica i prijatelja s kojima sam mogao razgovarati o omiljenim albumima, ali i knjigama, filmovima i serijama. Razgovori o R.E.M., Kim Deal, Stephenu Malkmusu, Becku i Abbey Roadu prirodno su se nastavljali na razgovore o Salingeru, Kerouacu, Vonnegutu, Austeru, Hornbyju, Jarmuschu, Lynchu, Kaurismakiju, Tarantinu, Allenu… Dalje>>

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Autor

avatar
Close
Pratite nas i lajkate