The Jesus and Mary Chain ‘Damage And Joy’ – čekanje se baš i nije isplatilo

Glazbena povijest već desetljećima nas uči da ne očekujemo previše od ponovnog okupljanja nekadašnjih veličina, ali ono iracionalno, fanovsko u nama nikad se neće prestati nadati, vjerovati da će bendovi na kojima smo odrastali opet snimiti nešto važno i zauzeti davnašnji status na sceni.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
The Jesus and Mary Chain 'Damage And Joy'

The Jesus and Mary Chain ‘Damage And Joy’

Škotski noise-pop prvaci The Jesus and Mary Chain, točnije njihov kreativni nukleus braća Jim i William Reid, ratne sjekire su zakopali prije desetak godina, nakon čega je uslijedio uobičajeni scenarij baziran na dobro plaćenim festivalskim nastupima i obljetničarskim turnejama na kojima su u cijelosti izvodili kultne albume poput prvijenca „Psychocandy“. Većinu tih nastupa kritika je pozicionirala negdje između osrednjih i razočaravajućih, a i uzbuđenje zbog prvog studijskog izdanja grupe poslije 19 godina splasnulo je u trenutku kada je objavljeno kako će „Damage and Joy“ uključivati i pjesme preuzete iz repertoara spin-off bendova poput Jimovog Freeheata („The Two Of Us“, „Facing Up to the Facts“) ili s albuma i singlova njihove sestre Linde, poznatije kao Sister Vanilla („Song for a Secret“, „Can’t Stop the Rock“, ponovno „The Two Of Us“). Neznatno drugačija verzija „All Things Pass“, jedine nove stvari koju su JAMC izdali otkad su iznova krenuli s radom, uz sve navedeno dala je naslutiti kako je „Damage and Joy“ objavljen tek reda radi i na brzinu sklepan od svega dostupnog i iskoristivog.

Iako to zvuči kao provjereni recept za katastrofu, „Damage and Joy“ je solidan album, po ničemu slabiji od svojih sada već prilično davnih prethodnika „Munki“ (1998.) i „Stoned and Dethroned“ (1994.) na koje se glazbeno direktno i naslanja. To bi značilo da vas očekuje niz mračnih pjesama najčešće srednjeg, tek mjestimično bržeg tempa koje bismo mogli opisati kao nekakvu moderniziranu, „noiserskiju“ verziju Velvet Undergrounda, pa čak i Rolling Stonesa da su, umjesto ranih šezdesetih, karijeru započeli u danima post-punka i inspiraciju tražili u radovima jednih Killing Joke. Nije izostalo ni drugo, nježnije lice Jesusa, balade za koje biste pomislili da su ih braća Reid i ekipa snimali propisno razvaljeni sredstvima za smirenje.

Otvaranje albuma prilično obećava – „Amputation“ je razbarušeni, distorzirani indie-pop naslonjen na radove bivšeg im bubnjara Bobbyja Gillespieja i njegovih Primal Scream, „War On Peace“ je tripoidna laganica kakve su na počecima pisali Spacemen 3, dok je „Song for a Secret“ u gornji dom uveo gostujući vokal Isobel Campbell. Rimejkani „All Things Pass“ i „Mood Rider“, najkompleksnija skladba ovdje, također zaslužuju opetovana preslušavanja premda im se ne može osporiti sličnost kako s vlastitim klasicima tipa „Upside Down“, „April Skies“ i „Happy When It Rains“, tako i pjesmaricama brojnih mlađih bendova na koje su utjecali.

Najveću novinu unio je Youth, čija je produkcija potpuno pročistila zvuk grupe, ukrotivši i u drugi plan gurajući njihove zaštitne znakove distorziju i feedback. Strategija se isplatila u slučaju skladbi pomenutih u prethodnom odlomku, ali i pokazala jako lošom odlukom u „Black and Blues“, isforsirano komercijalnom duetu sa Sky Ferreirom, te potpunim promašajima „Get on Home“ i „Can’t Stop The Rock“, dodatno uništenim tekstualnim banalnostima koje su dokrajčile i „Simian Split“, uglazbljenu teoriju zavjere o smrti Kurta Cobaina.

U konačnici, „Damage and Joy“ je album dovoljno dobar da pruži kakav-takav smisao i opravdanje daljnjem postojanju The Jesus and Mary Chaina. A što se nadolazećih koncerata tiče, na njima će publika ionako tražiti da čuje pjesme napisane prije 25-30 godina.

Ocjena: 6/10

(Warner, 2017.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate