The Godfathers ‘A Big Bad Beautiful Noise’ – na tragu najboljih dana

Londonske The Godfatherse odlučio sam zauvijek otpisati početkom 2011. nakon prilično otužnog koncerta u zagrebačkom Boogaloou. Iako nisu svirali loše, većina pjesama zvučala je kao prazno, šablonizirano 'prangijanje' pa se čitava večer svodila na čekanje klasika poput 'Cause I Said So' i 'Birth, School, Work, Death'. Znatiželja i nostalgija ipak su me natjerali da provjerim njihov novi studijski album koji se u konačnici pretvorio u jedno od ugodnijih iznenađenja tekuće diskografske sezone.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
The Godfathers 'A Big Bad Beautiful Noise'

The Godfathers ‘A Big Bad Beautiful Noise’

Bas gitarist Chris Coyne prošle je godine napustio bend, čime je njegov brat Peter ostao posljednji član originalne postave iz sredine osamdesetih. U takvim uvjetima bilo bi suludo očekivati išta osim novog razočaranja, no „A Big Bad Beautiful Noise“ njihovo je najbolje ostvarenje još od 1989. i ploče „More Songs About Love and Hate“.

Već naslovna stvar, koja i otvara album, vraća ih na pravi put, točnije vlastitim korijenima. I dalje je to samo „dobri stari rock’n’roll“ odsviran punkerski prljavo i sirovo, ali „kumovi“ poslije dugo vremena zvuče vitalno i aktualno, gotovo kao da slušate neki novi bend, posebno u „Till My Heart Stops Beating“, usporedivom s bilo čim iz njihovog, sada već tridesetogodišnjeg opusa.

Singl „You Don’t Love Me“ i „One Good Reason“ respektabilni su komadi power-popa, „Poor Boy’s Son“ urlik nezadovoljstva radničke klase koji prati pub rock na tragu Dr. Feelgooda, a razinu kvalitete zadržali su i u laganijim skladbama „She’s Mine“ i „You And Me Against The World“.

Coyne također dugo nije bio u ovako dobroj formi, bilo da svoje stihove recitira kao u mračnoj „Miss America“ ili reži poput bijesnog psa u noiserski distorziranoj „Defibrillator“. S druge strane, „Feedbacking“ ima opaki garažni riff, ali i malo toga drugoga, dok „Let’s Get Higher“ vrijedi poslušati samo zbog zaraznog, psihodelijom „razvaljenog“ refrena.

Iako im okolnosti nisu išle na ruku, The Godfathers imaju stvarno moćan album i sasvim dovoljno razloga da odlazak u mirovinu odgode barem na neko vrijeme.

Konačni test, dakako, bit će live nastupi, no vjerujem kako ni po tom pitanju nemaju pretjeranog razloga za brigu, pogotovo jer je „A Big Bad Beautiful Noise“ ranim ubodima pridodao još nekoliko pjesama čija će se izvedba na koncertima nestrpljivo iščekivati.

Ocjena: 8/10

(Metropolis, 2017.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate