The Dillinger Escape Plan u Močvari – stroboskopsko grotlo

Mathcore prvaci sinoć su se dostojno oprostili od zagrebačke publike na svojoj, kako je najavljeno, posljednjoj turneji.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
The Dillinger Escape Plan u Močvari (Foto: Zoran Stajčić)

The Dillinger Escape Plan u Močvari (Foto: Zoran Stajčić)

„Prancer“ je eksplodirala i zatalasala prve redove publike koja je doslovce jedva dočekala vrišteći vokal Grega Puciata i unisone ritmičke udare već u startu zahuktale koncertne mašine predvođene gitaristom Benom Weinmanom koji je na pozornici Močvare imao i svoj podest s kojeg je repetirao riffove.

Bio je to trenutak kad je izgledalo kao da se uistinu naglo otvorila crna rupa i armagedonski usisala ispred sebe one koji su je kao u molitvi dozivali nekoliko momenata prije toga zbog jedne slučajnosti i koincidencije. Naime cijelu večer se u pauzama između nastupa vrtio „Superunknown“ Soundgardena, a „Black Hole Sun“ je došao na red pred izlazak The Dillinger Escape Plana. Tonac je baš na refrenu stišao pjesmu, ali ga je Močvara spontano zapjevala. Bilo je emotivno i imalo odlike iskrenog hommagea neiniciranog od bilo koga s pozornice. Za takav pravovjerni doček, TDEP je priredio i pravovjernu katarzu.

The Dillinger Escape Plan u Močvari (Foto: Zoran Stajčić)

The Dillinger Escape Plan u Močvari (Foto: Zoran Stajčić)

„When I Lost My Bet“, koja je došla druga po redu bila je jednako tako napeta kao i „Prancer“. U euforije je jedan fan na rukama nošen ‘iskipan’ na pozornicu pred Puciata da bi ubrzo kao odgovor benda s pozornice i sam Weinman s gitarom skočio u publiku koja ga je spremno dočekala na ruke i držala dok je on neusiljenom žestinom svirao u tom grotlu u kojem je temperatura naglo rasla.

Teško je reći kako bi to sve izgledalo da je u pitanju bila večer u ostalim ljetnim danima u kojima je sunce redovno zagrijavalo gradski asfalt na preko 40 Celzijusa, ali kiša koja je u jutarnjim satima zalijevala Zagreb i spustila temperaturu za kojih desetak stupnjeva učinila je jučerašnju večer upravo idealnom za jedan jedini, uz to i najžešći koncert u Zagrebu proteklog tjedna. O tome koliko se u gradu ništa ne događa svjedočilo je i muvanje Ante Batinovića i HTV-ove ekipe. U ‘sezoni kiselih krastavaca’ valjda je i mathcore dobro došao na ‘katedralu duha’.

The Dillinger Escape Plan u Močvari (Foto: Zoran Stajčić)

The Dillinger Escape Plan u Močvari (Foto: Zoran Stajčić)

Žestini izvedbe u prvom dijelu koncerta doprinjele su još „Milk Lizzzard“ i „Panasonic Youth“, dok je „Symptom Of Terminal Illness“ naizgled donio predah. Naizgled, jer je to bio trenutka kad su TDEP odličnim metal grooveom ispunili Močvaru i inicirali publiku na zborno pjevanje. Taj trenutak je paralelno donosio odgovor na pitanje što je nedostajalo predgrupama koje su nastupile te večeri. I švedski Number 12 Looks Like You i God Mother iz New Jerseya u svom zvuku imaju apstrahirane brojne momente iz hardcorea i metala, ali im nedostaje konkretna pjesma u tim silnim aranžmanskim vratolomijama u kojima se eksperimentiranje čini kao disciplina za sebe, a ne nešto što je u funkciji pjesme.

The Dillinger Escape Plan u Močvari (Foto: Zoran Stajčić)

The Dillinger Escape Plan u Močvari (Foto: Zoran Stajčić)

S druge strane TDEP su u središnjem dijelu koncerta imali sasvim dovoljan brojeva koji su atmosferu vodili na njihov mlin kad je intenzitet početnog adrenalinskog udara i ‘pratećih’ stroboskopa popustio. Završnica je pripala pjesmama „Nothing To Forget“, „Good Neighbor“ i oproštajna „Farewell, Mona Lisa“, a posljednja salva na bisu uslijedila je s „Limerent Death“ i završila s „43% Burnt!“

Nakon ovako izvrsnog nastupa teško je lamentirati za kraj što bi bilo da je taj koncert isprva zakazan za 18. veljače u Tvornici, tada bio i održan da se nije dogodila prometna nesreća nekoliko dana ranije u kojoj su svi članovi benda srećom sačuvali žive glave, te morali odgoditi ostatak europske turneje. Tvornica se i prvi put 2013. pokazala kao produkcijski dostojno mjesto spektakla kakav Dillingeri znaju prirediti, no Močvara je sinoć imala onaj klupski štih. Bilo je to poput natiskanog i znojnog iskustva kakav su TDEP priređivali u godinama početaka.

Šteta što je to ujedno i posljednje od njih. No iskustvo nas uči da nikad ne treba vjerovati bendovima na oproštajnim turnejama. Previše reuniona smo doživjeli. Farewell Dillingeri… no nikad se ne zna.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate