The Cult na Šalati – probavljivo prodavanje nostalgije

Hrvatska već godinama dokazuje da 'ima zemlje za starce', barem ako su u pitanju koncerti nekadašnjih glazbenih veličina. Tako su i The Cult u utorak od strane svojih sada već sredovječnih obožavatelja dočekani poput božanstava iako se radilo o nastupu koji u najboljem slučaju možemo proglasiti korektnim.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
The Cult na Šalati (Foto: Roberto Pavić)

The Cult na Šalati (Foto: Roberto Pavić)

Potpisniku ovih redaka grupa Iana Astburyja i Billyja Duffyja nekoć davno je bila mnogo više od običnog benda. Na gothicom obojanu neopsihodeliju prve im faze instant sam se navukao još kao klinac ugledavši videospot za legendarnu „Rain“ na tadašnjem Z3, a nakon što sam nabavio „Electric“ i „Sonic Temple“ nitko me nije mogao uvjeriti da na svijetu postoji moćnija i potentnija hard rock skupina od The Culta. Moja fascinacija išla je toliko daleko da sam majci „konfiscirao“ kapu samo zato što je nalikovala onoj koju je Astbury nosio u spomenutom spotu, što je, pak, dovelo do velikog razočaranja kada sam shvatio da, umjesto na svog omiljenog pjevača, okolinu podsjećam na Lošu iz Plavog orkestra. Počasno mjesto u fonoteci zadržali su tijekom svih mojih tinejdžerskih transformacija (metalac, punker, pravovjerni roker…), a čak i danas smatram da „Love“ i „Electric“ spadaju među bolje rock ploče osamdesetih.

The Cult na Šalati (Foto: Roberto Pavić)

The Cult na Šalati (Foto: Roberto Pavić)

Njihove dosadašnje nastupe u našim krajevima sam propustio za čim, prema svjedočenjima frendova, stvarno ne moram žaliti pa sam na Šalatu stigao očekujući novi debakl. Isti je svakako izbjegnut premda su tijekom devedesetak minuta (s pauzom pred bis) svirke tek povremeno uspjevali razbiti predrasude o sebi kao nostalgičarskom, poprilično isluženom bendu. Prije njih publiku su zagrijavali Hard Time koje (srećom) nisam uhvatio i M.O.R.T. čiji je nastup ovoga puta više nalikovao tonskoj probi ili nekom neobaveznom sessionu.

M.O.R.T. na Šalati (Foto: Roberto Pavić)

M.O.R.T. na Šalati (Foto: Roberto Pavić)

The Cult su otvorili moćno i žestoko s „Wild Flower“, no oduševljenje je splasnulo već tijekom sljedeće „Rain“ kada je postalo očito da Astbury više ne može ili ne želi pjevati zahtjevnije dionice pa je refren samo izgovarao, povremeno mu čak i oduzevši poneki stih kako bi uhvatio zraka.

The Cult na Šalati (Foto: Roberto Pavić)

The Cult na Šalati (Foto: Roberto Pavić)

S druge strane, sviračkom dijelu priče nije bilo zamjerke – Duffy je svoj repertoar riffova i melodičnih sola izvodio uvjerljivo i energično kao u osamdesetima, uz pouzdanu ritam-sekciju, točnije bubnjara Johna Tempestu i basista Granta Fitzpatricka, i efektno „popunjavanje zvučne slike“ od strane drugog gitarista/klavijaturista Damona Foxa. Svjesni da na njihove koncerte nitko ne dolazi kako bi uživo provjerio skladbe s posljednjih albuma, set-listu su napunili vrhuncima „Electrica“ i „Love“ te odsvirali gotovo sve hitove karijere.

The Cult na Šalati (Foto: Roberto Pavić)

The Cult na Šalati (Foto: Roberto Pavić)

Ian je neusporedivo bolje zvučao prilikom izvedbi žešćih, rokerskijih pjesama poput „Peace Dog“,, „Lil’ Devil“, „Fire Woman“ i „Love Removal Machine“ kojom su i završili koncert, dok je „Nirvanu“, „She Sells Sanctuary“ i (u nešto manjoj mjeri) „Sweet Soul Sister“ ponovno pokvario svojim „izgovorenim“ refrenima. Što se novijih stvari tiče, nekadašnjoj razini kvalitete približila se tek nabrijana „GOAT“.

The Cult na Šalati (Foto: Roberto Pavić)

The Cult na Šalati (Foto: Roberto Pavić)

Šalata je bila ispunjena negdje do polovice, publika je skoro sve što su izveli ispratila s oduševljenjem pa se koncert u konačnici ipak može proglasiti uspješnim. A budimo realni, probavljivo prodavanje nostalgije danas je i najviše što od The Culta možemo dobiti.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate