The Charlatans ‘Different Days’ – neuništivi groove Madchestera

Madchester u ovom desetljeću proživljava pravi 'second coming' – nebrojeni britanski bendovi još uvijek kopiraju njegove razvaljene plesne ritmove i acid rockom natopljene gitare, a ponovno su aktivni i svi predstavnici velike četvorke (The Stone Roses, Happy Mondays, Inspiral Carpets i The Charlatans) koja je, zajedno s ecstasyjem i Haciendom, Manchester svojedobno učinila pravom party mekom.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
The Charlatans 'Different Days'

The Charlatans ‘Different Days’

Posljednji nabrojani jedini se među njima nikad nisu raspadali, već se poslije svake tragedije vraćali na scenu nekima od najboljih albuma karijere. Pogibija klavijaturista i ranog lidera Roba Collinsa 1996. tako je inspirirala bestselere „Tellin’ Stories“ i „Us and Us Only“, dok su preminulom bubnjaru Jonu Brookesu (umro od raka 2013.) prije dvije godine ispisali najljepše oproštajno pismo pločom „Modern Nature“.

Na tom albumu sasvim su se okrenuli popu, a istim glazbenim putem nastavlja i „Different Days“. Dakako, pop je u slučaju Tima Burgessa i ekipe neodvojiv od acid housea i psihodelije te trajno ukorijenjen u šezdesetima i sedamdesetima.

Uvodna „Hey Sunrise“, primjerice, zvuči poput nečega s „Wish You Were Here“ ili „Animals“ Pink Floyda, suradnja s Paulom Wellerom „Spinning Out“ podosta duguje slavnoj tradiciji Stax Recordsa, dok klavijature u „Let’s Go Together“ slušatelja vraćaju sve do vremena Swinging Londona. Uz Wellera, na „Different Days“ gostuje još nekoliko jakih imena kao što su Johnny Marr koji je odsvirao gitaru na tri pjesme, Stephen Morris i Pete Salisbury, bubnjari New Ordera i nekadašnjih The Verve, a u spoken word minijaturama „Future Tense“ i „The Forgotten One“ pojavljuje se i poznati autor kriminalističkih romana Ian Rankin.

U cjelini, album je ipak slabiji od prethodnog iako bi „Spinning Out“, mračni Stone Rosesovski funk „Not Forgotten“, indie rock „Plastic Machinery“ i power pop naslovne stvari bez problema našli mjesto na bilo kojem od klasika Charlatansa. Nasuprot njima stoje „Over Again“, rijetko neuspješan pokušaj izlaska na plesni podij, i disco budalaština „The Same House“, a negdje u sredini niz prosječnih pjesama koje bi na pozornici mogli pretvoriti u nešto puno veće i posebnije. Pogotovo ako su još uvijek u sviračkoj formi u kakvoj sam ih prije kojih 18 mjeseci uhvatio u amsterdamskom Paradisu.

Ocjena: 7/10

(BMG, 2017.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate