Koncertni report

Bajaga, Josipa Lisac i Darko Rundek na 12. Pozitivnom koncertu u Domu sportova (Foto: Izidor Tačković)
12. Pozitivan koncert u Domu sportova - protiv AIDS-a i drugih pizdarija

Koncertni report

YU Grupa u Vintage Industrial Baru (Foto: Zoran Stajčić)
YU Grupa u Vintage Industrial Baru – rock mornari starog kova

The Beatles ‘Eight Days a Week: The Touring Years’ – zabavan, poučan i mjestimično potresan film o najvećem fenomenu pop kulture

Bitlzi (mn.) engl. (beatles) prvotno: četiri čupava, nedovoljno očešljana mladića, s prilično simpatičnim glasovima, koji su se istakli sviranjem i pjevanjem šlagera i postali ljubimci engleske publike ('čupavci iz Liverpoola'); kasnije su sebi dopuštali kojekakve sitne nepodopštine, uglavnom simpatične (čak su dobili i Orden Britanskog imperija za zasluge) i tako zainteresirali za sebe mnoge ljubitelje senzacija, pridruživši se pojavama modernog svijeta kao što su halbštarkeri, modsi, bluzon noari i sl. - (Bratoljub Klaić, Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod Matice hrvatske, 1982.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
'Eight Days A Week - The Touring Years'

‘Eight Days A Week – The Touring Years’

Beatlesi su pop-kulturna činjenica o kojoj svi znaju sve. Ne postoji bend na svijetu koji je napravio toliko hitova, koji je u mahu pokorio čitavu planetu i postao slavniji od kršćanstva, zbog kojeg su ljudi padali u kolektivne psihoze, čupali kosu i završavali u bolnici. Ne postoji bend na svijetu koji je prodao više ploča, kao ni onaj čije su se ploče masovno ritualno uništavale. Ne postoji bend na svijetu čijeg je frontmena ubio fan kako bi i sam postao slavan. Čemu onda još jedan dokumentarac o ovom fenomenu?

Američki redatelj Ron Howard, dvostruki oskarovac, odlučio je svojim novim dokumentarnim filmom “Eight Days A Week: The Touring Years” prikazati četvorogodišnji period njihove svjetske turneje, u kojem je suptilno gradiran razvoj benda od razigrane djetinje naivnosti do umorne rezigniranosti. Ovo je film o tome kako su “četvorica simpatičnih čupavaca iz Liverpoola” iz Klaićeve rječničke leme bačena u arenu gladnim lavovima javnosti i odrasla preko noći. Film je ovo i o prijateljstvu, koje je često prvi preduvjet ikakvog uspjeha u timskom radu kakav je bend. I naposljetku, ovo je priča o tome kako je muzika najbolji katalizator društvenih promjena.

U filmu koji obiluje arhivskim snimkama i fotografijama iz perioda turneje, glavni su sugovornici dvojica preostalih članova benda, Paul McCartney i Ringo Starr, a svoja su fanovska iskustva iz toga perioda podijelili i Elvis Costello, Whoopi Goldberg, Sigourney Weaver i Malcolm Gladwell. Preživjeli Beatlesi reminscirali su kako je započela epidemija imena Beatlemanija, od Hamburga koji im je odredio nastavak karijere, preko poziva na američku turneju, gostovanja kod Eda Sullivana, desetina tisuća ljudi koji su ih dočekivali na aerodromima širom planete i vrištali na stadionima toliko da se nikada nisu uspjeli čuti na nekom koncertu, osim pred pristojnom japanskom publikom.

U Hamburgu su sva četvorica živjela u jednoj hotelskoj sobi, što im nije teško palo jer su bili klinci i bliski, nerazdvojni prijatelji koji su svaki zajednički slobodni trenutak koristili za pisanje pjesama i mladenačku zabavu. Gotovo preko noći, iz hotelskog su se sobička preselili u predsjedničke apartmane i ama baš svi su bili zainteresirani za ono što imaju reći o bilo kojoj temi, a medijsku je pažnju na njima, osim Beatlemanije koja je bila globalan fenomen i nije se mogla zanemariti, održavala i njihova nesputana zaigranost koja se manifestirala već i samom njihovom pojavom i drskim odabirom nešišanja kose, a posebno žovijalnim i pametnim odgovorima na novinarska pitanja kojima su uveseljavali ili sablažnjavali javnost. No, šezdesete su godine bile doba ozbiljnih društvenih preslagivanja i teme su prestale biti frivolne, pa su mladi Beatlesi, tada već uvelike svjesni vlastite važnosti, odlučno zagovarali borbu protiv ratova i nepravde svake vrste, poput segregacije koju na svojim koncertima nisu dopuštali, izjavljujući kako sviraju za ljude, a ne za bijelce. Budući su sva četvorica potekla iz neprivilegirane sredine i siromašnih radničkih obitelji pa im sociološka promišljanja nisu bila strana, osjećali su da im je dat prostor za javno prokazivanje društvenih anomalija. Zbog nesputanih izražavanja svojih stavova prometnuli su se, opet praktički preko noći, od simpatičnih dječaraca u nepoćudnike protiv kojih su američki mediji pozivali mase na linč i ritualno uništavanje njihovih ploča. Njihovo je četvorogodišnje koncertno postojanje od početka do kraja bilo popraćeno histerijom, bilo onom koja je proizvod oduševljenja, ili pak mržnje, a ovim je filmom fino prikazan taj put koji je četvorka prošla od početnog djetinjeg zanosa zbog svega što im se događa, do zamora materijala i ogorčenosti što se nalaze u samom epicentru cirkuske predstave i odluke o tome da prestanu svirati koncerte i posvete se onome u čemu su najbolji – stvaranju bezvremene muzike.

Howard je jasno prikazao i ulogu Briana Epsteina, menadžera Beatlesa koji je uvelike pripomogao stvaranju mita i bez kojega bend možda nikada ne bi prošao upravo ovakav put, kao i Georgea Martina, producenta benda, koji ih je pustio da ostvare svaku svoju kreativnu ideju, i ne pokušavajući ih zatomiti komercijalnim razmišljanjem. Dopustio im je čak i da naprave “Tomorrow Never Knows”, poznat po snimci gitare koju je Lennon iz svoje tehničke nemuštosti nakon snimanja slučajno pustio okrenutu naopako, pa mu se svidjelo. Bio je to trenutak koji je odredio daljnji glazbeni izričaj Beatlesa, u kojem su se preosmislili i okrenuli eksperimentalnom rocku, a koji i danas zvuči svježe i inovativnije od većine recentne šablonske pop muzike, pa stoga nije nimalo čudno što ga je bend smatrao svojim petim članom.

Film “Eight Days a Week: The Touring Years” završava čuvenom svirkom na londonskom krovu 1969. godine, posljednjim zajedničkim koncertom benda koji je do toga trenutka prošao sito i rešeto, što su uspjeli preživjeti, kako sam McCartney kaže u filmu, isključivo zato što su bili prijatelji, držali se zajedno, ravnopravno donosili sve odluke i nisu bili usamljeni pojedinci, poput Elvisa, u čitavom tom ludilu koje je pratilo njihovo postojanje.

Uspio je Ron Howard napraviti zabavan, poučan i mjestimično potresan film o najvećem fenomenu pop kulture, kojega svakako treba pogledati bez obzira jeste li štovatelj Beatlesa, ili pripadate onom ravnodušnom dijelu populacije koji ih otpisuje posprdno ih kvalificirajući boy-bendom.

Ocjena: 8/10

(Apple Corps, Imagine Entertainment, 2016.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate