Svemirko ‘Vanilija’ – putnik iz vremenske kapsule

Skoro sve je u ovom projektu corny; ime izvođača, ime albuma, davno prožvakani glazbeni svjetonazor, te odabir zvuka syntha i gitare u pjesmama. No ono najzanimljivije je da je riječ o jednoj uzbudljivoj zvučnoj kreaciji.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Svemirko 'Vanilija'

Svemirko ‘Vanilija’

Đakovčanin Marko Vuković djelovao je pod raznim pseudonimima (Nikonar, Kimekai), a najnoviji alias donosi i jedan od kvalitetnijih projekat do sada, općenito gledano, u recentnoj domaćoj produkciji. Svemirko kao da je došao iz neke udaljene galaksije gdje još uvijek vladaju 1980-te. Možda ova usporedba donosi tračak negativnih konotacija obzirom da se mnogi s pravom pitaju ima li još uopće išta iz glazbenog opusa osamdesetih, a da nije doživjelo neku svoju bolju ili lošiju reinkarnaciju u protekla dva desetljeća. Album „Vanilija“ Svemirko dokazuje suprotno, kao što dokazuje da diggersko razmišljanje, donosi i uistinu uzbudljiv rezultat.

Kako sam Vuković navodi: “Vanilija” je zbirka intenzivnih, zvučno-aromatičnih i plesnih emo-macho pop pjesama, novog derivata synthpop žanra koji je svojevremeno žario i palio među širim slušateljstvom zemalja koje nastanjuju narodi južnih Slavena. A kako to zvuči u ovoj 2017. godini? U najmanju ruku kao da ste na nekom tavanu otkrili zbirku kaseta nekih, do tada, skrivenih demo snimaka Olivera Mandića, Boe, Zvijezda, Ekatarine II i inih s početka njihovih karijera i s onim prenaglašenim (i svih ovih godina omraženim) zvukom synth klavijatura koje su od početka tog desetljeća bile neizostavni zašećereni ukras gotovo svake pop pjesme, kao što električna gitara ima sve elemente post punk perioda kad su mnogi od Joy Divisiona pa nadalje bježali od gitarske distorzije kao vrag od tamjana.

Samo po sebi kopiranje zvuka ne bi bilo ništa naročito da Vuković nije ugradio emotivnu agilnost kojom želi pokrenuti slušatelje. Dakle, nije u pitanju duševni kolaps pjesnika, već zračenje prema van u vještim kobinacijama poletnog ritma kombiniranog s molskom instrumentalnom podlogom i vokalnom sjetom. Uvjetno bi se Svemirka moglo smjestiti u ‘ladicu’ s beogradskim bendovima Ti i Bitipatibi, te hrvatskom synthpopom duom Side Project, ali to je više u smislu toga koja ciljana publika bi mogla na njega pozitivno reagirati, jer važno je napomenuti da je riječ o stilski originalnom i prepoznatljivom istovremeno i albumu i izvođaču. Tu se dolazi i do još jedne bitne karakteristike nekadašnjeg i sadašnjeg poimanja glazbe. Svemirko se drži te stare zvučno-ugođajne sanjive plesne formule od početka do kraja, tj. od „Žena od vanilije“ do „Možda nisam dobar“, i to toliko uporno i samouvjereno da se to čak čini i originalnim.

Nema odstupanja od zadanih gabarita. Nema ispipavanja drugih stilova i produkcija i time nekakvog dokazivanje svoje izvođačke superiornosti (što je česta zamka u koju upadaju mladi izvođači i debitanti koji time automatski gube integritet). Svemirko je gotovo autističan u svom svijetu čime je pametno skrenuo pažnju na emotivni habitus tekstova u kojima postoji gotovo samo ljubavna tematika, što je također ispravna odluka. Svako eventualno potezanje teških tema i velikih misli u smislu ukazivanja na neke nepravde društveno-socijalnog karaktera bili bi apsolutni promašaj kompletnog konteksta.

Iščitava se iz „Vanilije“ jedna isto tako naivna, da ne kažem opet, autistična, vizija i želja da Svemirko zavlada radijskim eterima po davnašnjim pravilima igre. Ta pretencioznost je toliko naivna da se čak čini i ostvarivom u toj svojoj naivnosti jer joj je najjači adut što je Svemirko (a tek naivnost imena!) uistinu originalan derivat svima nam znane glazbene prošlosti koji je uspio od najomraženijih synth manirizama načiniti nešto uhoneparajuće i osvježavajuće. On je poput nekog nadnaravnog kramara koji od onoga što su svi odbacili uspije načiniti nešto s upotrebnom i estetskom vrijednosti.

„Vanilija“ je avangardni iskorak u reciklirajućoj nam stvarnosti i jedan od najboljih vintage hommagea davno minulom vremenu, njegovim stremljenjima i idejama.

Ocjena: 9/10

(Više manje zauvijek/ Bandcamp, 2017.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Autor

avatar
Close
Pratite nas i lajkate