Sturgill Simpson ‘A Sailor’s Guide To Earth’ – vodič za malo drukčiji country

Kad na poleđini albuma country bluegrass pjevača stoji preporuka da ga treba slušati maksimalo pojačano teško se oduprijeti misli da je to i svojevrsni poziv da kao slušatelj potražite sublimiranog red necka u sebi.

Sturgill Simpson 'A Sailor's Guide To Earth'
Sturgill Simpson ‘A Sailor’s Guide To Earth’

Upravo je to savjet na novom, trećem, albumu Sturgilla Simpsona, američke country senzacije u usponu. No kako god odlučili slušati „A Sailor’s Guide To Earth“ lako je zaključiti kako ovaj sin američkog juga kojem je otac bio tajni policajac u odjelu narkotika i koji je obiteljsku tradiciju nošenja uniforme odradio u američkoj mornarici ploveći svijetom, ipak nije uobičajni kičasti country fakin koji ne skida stetson s glave. A mogao je to biti i zbog nasljeđa, ispunjenih patriotski obaveza i naravno glavnog oruđa; glasa za koji bi se mnogi opkladili da pripada Vanu Morrisonu.

Ali kad imaš glas k’o Van The Man, onda si ‘po putu pobrao’ i nešto njegovih manira, onih glazbenih dakako. To se ponajviše očituje u pjevačevoj želji da se ne zadovoljava samo zvukom sanjivog pedal steela u pozadini, već želi da big band podiže zvučni zid, da brasovi huče, urliču i grme prateći u stopu njegov emotivne uspone, padove i katarze u pjesmama. U neku ruku kao da je Glen Hansard rodnu Irsku zamijenio Tennesseejem, Louisianom ili Kentuckyjem, a i taj naslov „A Sailor’s Guide To Earth“ kao da više pripada vremenu doseljeničkih pilgrima, a manje onome što većina nas predrasudno misli o američkom jugu.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=NpDYfkymaSE[/youtube]

U tom segmentu, slušati do daske, ili prilično glasno, uistinu ima smisla zbog raznolikosti i šarolikosti zvučne palete koja se, ovisno o pjesmama, nekad razlijeva široko i nepregledno poput delte Mississippija, a nekad goni poput brzaka Colorada, posebice u posljednjoj „Call To Arms“.

Da Sturgill Simpson ne pripada uobičajenom estradnom country ešalonu svjedoči i obrada Nirvanine „In Bloom“, koja je uistinu znalački odmjeren country hommage Kurtu Cobainu. A mogao se Sturgill na njoj itekako poskliznuti jer je i toj svojoj verziji namijenio produkcijsku i instrumentalnu raskoš koja je, dakako, u suprotnosti onoga što su u glavi imali Butch Vig i Cobain kad su snimali „Nevermind“, mogao je njegov „In Bloom“ zazvučati kao pravi seljakluk uklopiv jedino u atmosferu nekog lasvegaškog mega kasina, ali nije. Dobro je znao koji ‘licitarski detalji’ bi ga ukopali, te ih je izbjegao.

Također se i u aranžmanima pokazao dovoljno dovitljivim stalno provocirajući country i namećući mu kao suprotnost revijalni morrisonovski rhythm & blues već od uvodne „Welcome To Earth (Pollywog)“. Dakle dao Simpson je bluegrassu jednu drugu dimenziju, progurao mu ispod tepiha zvuk crnog juga i utkao nam nadu da u njemu možda počnemo tražiti novog Willieja Nelsona ili Merlea Haggarda. Naravno, pored već spomenutog Vana Morrisona.

Ocjena: 8/10

(Atlantic Records / Dancing bear, 2016.)

Share this...
Share on Facebook9Share on Google+0Tweet about this on TwitterShare on LinkedIn0

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh