Glazbena recenzija

metallica-coverff
Metallica ‘Hardwired… to Self-Destruct’: Zakoni tržišta protiv fizikalnih zakona

Komentar

Facebook profil Ministra Orepića u trenutku postavljanja isprike dekanu FER-a zbog policijske racije u KSET-u
Oprostite ministre Orepiću

Sturgill Simpson ‘A Sailor’s Guide To Earth’ – vodič za malo drukčiji country

Kad na poleđini albuma country bluegrass pjevača stoji preporuka da ga treba slušati maksimalo pojačano teško se oduprijeti misli da je to i svojevrsni poziv da kao slušatelj potražite sublimiranog red necka u sebi.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Sturgill Simpson 'A Sailor's Guide To Earth'

Sturgill Simpson ‘A Sailor’s Guide To Earth’

Upravo je to savjet na novom, trećem, albumu Sturgilla Simpsona, američke country senzacije u usponu. No kako god odlučili slušati „A Sailor’s Guide To Earth“ lako je zaključiti kako ovaj sin američkog juga kojem je otac bio tajni policajac u odjelu narkotika i koji je obiteljsku tradiciju nošenja uniforme odradio u američkoj mornarici ploveći svijetom, ipak nije uobičajni kičasti country fakin koji ne skida stetson s glave. A mogao je to biti i zbog nasljeđa, ispunjenih patriotski obaveza i naravno glavnog oruđa; glasa za koji bi se mnogi opkladili da pripada Vanu Morrisonu.

Ali kad imaš glas k’o Van The Man, onda si ‘po putu pobrao’ i nešto njegovih manira, onih glazbenih dakako. To se ponajviše očituje u pjevačevoj želji da se ne zadovoljava samo zvukom sanjivog pedal steela u pozadini, već želi da big band podiže zvučni zid, da brasovi huče, urliču i grme prateći u stopu njegov emotivne uspone, padove i katarze u pjesmama. U neku ruku kao da je Glen Hansard rodnu Irsku zamijenio Tennesseejem, Louisianom ili Kentuckyjem, a i taj naslov „A Sailor’s Guide To Earth“ kao da više pripada vremenu doseljeničkih pilgrima, a manje onome što većina nas predrasudno misli o američkom jugu.

U tom segmentu, slušati do daske, ili prilično glasno, uistinu ima smisla zbog raznolikosti i šarolikosti zvučne palete koja se, ovisno o pjesmama, nekad razlijeva široko i nepregledno poput delte Mississippija, a nekad goni poput brzaka Colorada, posebice u posljednjoj „Call To Arms“.

Da Sturgill Simpson ne pripada uobičajenom estradnom country ešalonu svjedoči i obrada Nirvanine „In Bloom“, koja je uistinu znalački odmjeren country hommage Kurtu Cobainu. A mogao se Sturgill na njoj itekako poskliznuti jer je i toj svojoj verziji namijenio produkcijsku i instrumentalnu raskoš koja je, dakako, u suprotnosti onoga što su u glavi imali Butch Vig i Cobain kad su snimali „Nevermind“, mogao je njegov „In Bloom“ zazvučati kao pravi seljakluk uklopiv jedino u atmosferu nekog lasvegaškog mega kasina, ali nije. Dobro je znao koji ‘licitarski detalji’ bi ga ukopali, te ih je izbjegao.

Također se i u aranžmanima pokazao dovoljno dovitljivim stalno provocirajući country i namećući mu kao suprotnost revijalni morrisonovski rhythm & blues već od uvodne „Welcome To Earth (Pollywog)“. Dakle dao Simpson je bluegrassu jednu drugu dimenziju, progurao mu ispod tepiha zvuk crnog juga i utkao nam nadu da u njemu možda počnemo tražiti novog Willieja Nelsona ili Merlea Haggarda. Naravno, pored već spomenutog Vana Morrisona.

Ocjena: 8/10

(Atlantic Records / Dancing bear, 2016.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Autor

avatar
Close
Pratite nas i lajkate