Sting ’57th & 9th’ – vraćanje pop rocku

Aleluja! Sting se konačno okanio lutnji, simfonijskih orkestara, madrigala iz 16. stoljeća i svega drugog što ga je pretvorilo u pretencioznog prdonju i najiritantnijeg predstavnika stare škole u novom tisućljeću, te se vratio onom što najbolje radi, pop rocku svog proslavljenog new wave trija The Police.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Sting '57th & 9th'

Sting ’57th & 9th’

„57th & 9th“ se najvećim dijelom naslanja na „Synchronicity“, ultimativno komercijalno postignuće bivšeg mu benda i ploča na kojoj su se nalazili „Wrapped Around Your Finger“, „King Or Pain“ i predivna iako stalkerska balada „Every Breath You Take“, singlovi zbog kojih je, i poslije svih katastrofalnih izleta u tradicijsku i ozbiljnu glazbu, još uvijek jedan od najvećih. Da se razumijemo, na njegovom dvanaestom solo albumu nema ničeg tako bezvremenskog i veličanstvenog iako su „I Can’t Stop Thinking About You“ i „Down Down Down“ iznimni primjerci gitarističkog power popa, a teško se sjetiti i kada se toliko suvislo poigrao world musicom kao u sirijskim užasima inspiriranoj „Insallah“. Najboljih četiri i pol minute ovdje ipak je „If You Can’t Love Me“ čiji bi vas nježni uvodni akordi mogli navesti da pomislite kako je u pitanju obična ljubavna pjesma, prije nego pročitate opore, ljutite stihove kao skinute s nadgrobnog spomenika neke destruktivne, od samog početka na propast osuđene romanse.

Stari Gordon je tekstualno u vrlo dobroj formi pa se u „50.000“, ne baš najsretnijem spoju stadionskog rocka osamdesetih i Knopflerovskog laidbacka, istovremeno oprašta od svih velikana koje smo izgubili ove godine i autoironično izruguje ostarjelim rock zvijezdama („Where did I put my spectacles case“), dok se u završnoj „The Empty Chair“ zagledao duboko u sebe i glazbeno sasvim nezanimljivu akustiku spasio rimama poput „Some days I’m strong, Some days I’m weak, And days I’m so broken I can barely speak“.

Posljednju referentnu točku pronalazimo u folk tradiciji Stingove rodne Britanije, no iz te su fascinacije proizašle instant zaboravljiva „Heading South on the Great North Road“, laganica kojoj nije pošlo za rukom pomaknuti se s mrtve točke, i tek za nijansu probavljivija „Pretty Young Soldier“.

Za razliku od Beograda, jedne od postaja povratničke turneje The Police, Sting je u naš glavni grad najčešće dolazio kako bi nam predstavljao orkestralna čitanja najvećih hitova ili neka slična, pseudoartistička preseravanja. Bilo bi dobro da navrati i ovaj put – koncerti na kojima će promovirati „57th & 9th“ idealna su prigoda da ga barem jednom uhvatimo u rokerskijem i mnogo prirodnijem izdanju.

Ocjena: 7/10

(A&M/Universal, 2016.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate