St. Vincent ‘Masseduction’ – suze na plesnom podiju

Sredinom osamdesetih malo tko je mogao pretpostaviti da će synth-pop postati jedan od najutjecajnijih glazbenih pravaca toga desetljeća i da ćemo više od 30 godina kasnije njegove tragove pronalaziti u svemu od eksperimentalne elektronike do indie rocka.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
St. Vincent 'Masseduction'

St. Vincent ‘Masseduction’

U međuvremenu synth-pop su zavoljeli i kritičari, što dobrim dijelom objašnjava i nebrojene hvalospjeve upućene „Masseductionu“, novom albumu američke kantautorice Annie Clark, poznatije pod umjetničkim imenom St. Vincent.

Riječ je o jednoj od ultimativnih heroina alternativnog popa današnjice koja je, osim vlastitim izdanjima, artistički kredibilitet osigurala i suradnjama s njujorškim genijalcima poput Davida Byrnea ili avangardnog gitarista Glenna Brance. Prethodna ploča „St. Vincent“ donijela joj je i komercijalni uspjeh, no to je, sudeći po stihovima „Masseductiona“, bilo i najgore što joj se moglo dogoditi.

Tekstualno, albumom dominiraju tužne lamentacije o mračnoj strani slave i ljubavnim odnosima toliko otrovnim i destruktivnim da ih u uvodnoj „Hang on Me“ uspoređuje s avionskom nesrećom. U „Young Lover“ odlazi još dalje i dokumentaristički precizno opisuje predoziranje svog mlađahnog ljubavnika, a brutalno iskreno obračunava se i sa samom sobom, kao u „Slow Disco“ („There’s blood in my ears and a fool in the mirror“) ili završnoj „Smoking Section (“Sometimes I go to the edge of my roof and I think I’ll jump just to punish you“). U klavirskoj baladi „Happy Birthday, Johnny“ pokušava si objasniti kako se i zašto „prodala“, dok se iza HI-NRG beatova „Sugarboya“ skrivaju stihovi toliko tmurni i depresivni da ćete pomisliti kako žena pred mikrofonom proživljava potpuni živčani slom.

Taj introspektivni, povremeno istinski uznemirujući „storytelling“ nažalost nije dobio glazbenu podlogu kakvu zaslužuje pošto ga u većini slučajeva prati prilično neinventivan, sintesajzerima vođen plesni pop koji zvuči kao da je snimljen negdje 1983. godine. Uvod „Sugarboya“, primjerice, malo previše nalikuje disco evergreenu „I Feel Love“ u izvedbi Bronski Beata i Marca Almonda, u „Savior“ i naslovnoj stvari prepoznat ćete tadašnje radove Princea, a ništa originalnije ne djeluju ni pjesme u kojima je inspiraciju potražila u glazbi novijeg datuma.

„Hang on Me“, „Pills“ ili singlovi „Los Ageless“ i „New York“ tako su smješteni negdje između Florence + The Machine i manje komercijalnih pokušaja Taylor Swift ili Rihanne, zbog čega „Masseduction“, usprkos tekstualnim bravurama, nakon eponimnog prethodnika i „Love This Giant“ s Byrneom, ipak predstavlja priličan korak unatrag.

Ocjena: 5/10

(Lorna Vista, 2017.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Autor

avatar
Close
Pratite nas i lajkate