Osvrt

U2 - Achtung Baby
'Achtung Baby' - album koji je spasio i iznova stvorio U2

Glazbena recenzija

The Rolling Stones 'Blue & Lonesome'
The Rolling Stones 'Blue & Lonesome' - #onokad si rođen za to

Siniša Škarica: Štulić je najveći od svih, ali priča gluposti

Legendarnog urednika Jugotonovih izdanja sreli smo u šibenskom Azimutu, usred proslave Dana prodavaonice ploča.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Siniša Škarica (Foto: Nino Šolić)

Siniša Škarica (Foto: Nino Šolić)

Siniša Škarica po legendarnosti je glazbeni ekvivalent Đeli Hadžiselimoviću; što je on u uredu Jugotona odabrao, to su ljudi slušali. U povijest će ponajprije ući kao diskograf koji je širom otvorio vrata novovalnim benovima, ali i kao basist kultne šibenske grupe Mi. Sreli smo ga u klubu Azimut, u njegovu rodnom Šibeniku, gdje je bio gost na obilježavanju Dana prodavaonica ploča. Vinil se, na njegovo iznenađenje, uvelike vraća na scenu, iako je njegov nestanak, prije 25 godina, Siniša Škarica prilično lako prebolio.

– Pomirio sam se s tim, okrenuo sam se CD-u, koji mi je u jednom trenutku – zbog svog formata i načina na koji su se obnavljeli katalozi velikih diskografa – počeo odgovarati. I kad sam se potpuno posvetio CD-u i navikao se na njega, CD se predao. A zapravo, o ovom fenomenu oživljavanja ploča ne mogu puno govoriti, jer zaista ne pratim to. Još uvijek pokušavam kompletirati svoju CD kolekciju, a ploča imam oko pet tisuća i na tom broju ću i ostati.

Je li CD sa svim svojim randomima, forwardima, repeatima i ostalim ‘programerskim’ cakama, ustvari ubio album kao jednu konceptualno složenu cjelinu?

Ja sam to doživio tek s YouTubeom; klikneš, poslušaš pola, pa se prebaciš na drugu stvar… Publika koje je prihvatila CD prije njega je slušala vinile i nisu imali naviku preskakati pjesme, već se preslušavao cijeli album. Imalo se vremena, a danas te masu informacija sprječava da se posvetiš jednom izvođaču. Interesantan je podatak da danas ploče kupuju čak i oni koji nemaju gramofon, gotovo da me to podsjeća na priču od prije 50 godina, kada je „Kafu mi draga ispeci“ Cuneta Gojkovića prodana u preko 200 tisuća primjeraka, a ni blizu toliko gramofona u državi nije bilo. To se dogodilo i Crvenim koraljima s „Napuljskom gitarom“.

Što imate vi doma od tehnike?

I dalje svoj stari Marantz i Technics uz Boseove zvučnike.

Samo da znate, do ploča ćete u Šibeniku teško doći, ustvari nikako, a pokoji CD možda pronađete u knjižari…

Da, situacija je izgleda ista kao i prije pedeset godina. Onda se ploča eventualno mogla pronaći u nekim dućanima tehničkom robom.

Kako ste ih tada nabavljali?

Svoje prve ploče nabavljao sam preko prijatelja koji je imao rodbinu u SAD-u. Bilo je tu Elvisa, Elle Fitzgerald… Od domaćih vinila na moj gramofon prve su došle singlice Ive Robića, Marka Novosela, Gabi Novak, a prve rock ploče sam nabavio 1965. kada je i započela moja kolekcija. Bilo je to na prvoj godini studija u Beogradu, kad sam naišao na jednu staretinarnicu. Tamo su, pored kompleta za čaj iz Kine, koje je prošvercala neka JAT-ova stjuardesa, stajale dvije ploče od Shadowsa, zatim jedna njihovih suparnika The Ventures te longplejka Rolling Stonesa „Out of Our Heads“, američko izdanje. Hipnotizirano sam im prišao, kupio sve četiri i potrošio pola mjesečnog studentskog džeparca koji sam dobio od roditelja. One sada stoje na samom početku moje kolekcije. Da bih nastavio s kupovanjem ploča, prodao sam Hefner gitaru i to jednom od najpoznatijih gitarista u Beogradu, članu grupe Iskre. Za dobru ploču se uvijek isplatilo žrtvovati…

Jeste li i vi od onih koji se kunu u savršen analogni zvuk vinila?

Nisam nikad bio previše opterećen zvukom, nisam mario za to je li nešto analogno ili digitalno. CD je definitivno „hladniji“ medij od ploče, to famozno pucketanje daje vinilu nekakvu toplinu. To je svakome jasno.

Danas bendovi do vlastite ploče/albuma dođu jednostavno, bitno je samo da riješe neke financijske ‘sitnice’, poput plaćanja studija, videospota, opreme i svih ostalih troškova, a poželjno je i da se odreknu autorskih prava. Kako je to funkcioniralo tijekom vaših diskografskih godina, poglavito s početka osamdesetih?

Bitna je razlika između nekad i danas. Nekada, kada bi izdavač prepoznao talent, prihvatio izdavača i odlučio mu snimiti album, onda mu je sve plaćao: studio, putne troškove, hotel, dnevnice… A od izlaska ploče svaka tri mjeseca su se obračunavali honorari na temelju postotka koji je izvođač dobio potpisom ugovora. Moram naglasiti da je takav način poslovanja bio specifičan za Jugoslaviju i socijalističke države, jer su na Zapadu izvođači mogli i dobiti neki honorar unaprijed, ali sav se uloženi trošak izdavača naplaćivao od zarade kad bi album bio objavljen. Sve dok se troškovi izdavača nisu sveli na nulu, izvođač ne bi dobio ni centa.

Znači, članovi bendova investirali bi nula dinara u album, a većina zarade bi im fino sjela na račun.

Tako nekako.

A što je s ovom zavrzlamom oko Štulića, Azre, tko tu kome duguje, čija su autorska, čija vlasnička prava…?

Štuliću je sve bilo plaćeno. Čak mu je, kad je snimao zadnji album Azre „Između krajnosti“, plaćeno mjesec dana boravka u hotelu Palace. Dakle, on priča gluposti. Veliki je autor i umjetnik, najveći na ovim prostorima, tu nema dileme. Nažalost, on je iz nekog drugog svijeta, u svakom pogledu. Ne stoji na zemlji. Njegova prava su samo autorska, od kojih bi i danas mogao dobivati novac. Nuđeno mu je čak i da mu se neka sredstva unatrag isplate, iako pet godina po isteku traženja autorskog djela na to gubi pravo po zakonu, ali on nije htio to konzumirati. A što se tiče vlasništva nad snimkama i izvođačkih prava, on je bio uredno plaćen, a vlasnik toga je definitivno Croatia Records, odnosno nekadašnji Jugoton. To uopće nije sporno.

Croatia Records je sredinom devedesetih prodala svoju proizvodnu liniju za vinile, iako se o kvaliteti Jugotonovih ploča pričalo nadaleko.

Ha, čuj… Došlo je vrijeme CD-a. Istodobno se zaključilo i da ulagati u proizvodnju CD-ova nije imalo smisla, što je bila ispravna odluka. Naprosto se više nije vjerovalo u vinil. Ljudi koji su u tom trenutku odlučivali što napraviti s tim izuzetno kvalitetnim poluautomatskim prešama, prodali su ih. Našli su kupce u Bugarskoj i Češkoj. Danas kad Croatia Records radi posebna vinilna izdanja, poput Josipe lisac, Psihomodo popa ili Prljavog kazališta, to radi u Češkoj.

Na svojim nekadašnjim strojevima…

Takva je odluka tada donesena, računalo se da od vinila više nema koristi. Smatralo se da je to mrtvi kapital i da se longplejke neće vratiti.

Kad ono, umro CD, a vinil živnuo…

Na izdisaju je, ali se nadam da neće izumrijeti. CD je do savršenstva doveo izdavaštvo u kojemu se, uz sam glazbeni medij, javlja i knjižica s tekstovima, poviješću benda, recenzijama…

Hoće li, zajedno s vinilom, živnuti i grupa Mi?

Hoće! Ove godine slavimo 50 godina benda, očekuje se sigurno jedan nastup u Šibeniku, vjerojatno i u Zagrebu, a nadam se i još ponegdje. Ne prije ljeta, vjerojatno u rujnu. Nastupili smo prvi put baš u rujnu 1966., i to u programu RTV Zagreb, a u povodu 900. obljetnice grada Šibenika. Snimao se naš nastup u đardinu, tamo gdje je sad spomenik kralju Krešimiru.

 

Tekst objavljen u suradnji s portalom TRIS.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate