Shilpa Ray ‘Door Girl’ – velegrad noću

New York. Noćni klubovi. Pop pedesetih. Punk. Nasljeđe Loua Reeda i Patti Smith.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Shilpa Ray "Door Girl"

Shilpa Ray “Door Girl”

Shilpu Ray imali smo priliku gledati uživo u Ljubljani prije nastupa Nicka Cavea i njegovih Bad Seedsa u studenom 2013. godine. Tada je u svojoj solo karijeri iza sebe imala tek obećavajući EP “It’s All Self Fellatio, Shilpa Ray”, a bila se početkom iste godine pojavila na “Son of Rogues Gallery: Pirate Ballads, Sea Songs & Chanteys”, drugom kompilacijskom albumu gusarskih pjesama slavnoga producenta Hala Willnera, na kojemu je u pratnji Cavea i violinista Warrena Ellisa pjevala legendarnu točku “Pirate Jenny” iz Opere za tri groša Kurta Weilla.

U to vrijeme činilo se kako Shilpa ima mnogo toga za ponuditi, ali na svom drugom EP-ju i prvom dugosvirajućem albumu “Last Year’s Savage” kao da nije razvila svoj puni potencijal. No, stvari se mijenjaju na njezinom novom albumu “Door Girl”, na kojemu nas Shilpa vodi u noćni život New Yorka u ritmu pop glazbe pedesetih kojoj se suprostavlja divlji punk, a cijelim putem upućuje na to da je pred nama punokrvna nasljednica njujorške kantautorske tradicije Loua Reeda i Patti Smith.

Lokacija i pomalo neočekivana atmosfera odjevana u ruho šlagera najavljuju se već u otvaranju nazvanom “New York Minute Prayer” u trajanju od ispod dvije minute, da bi se isto prelilo i u hitoidnu “Morning Terrors Nights of Dread” koja slijedi, a u čijoj drugoj polovici Shilpa plesnom ritmu, muškim pratećim vokalima i pjevnoj melodiji suprostavlja svoje grlene pankerske urlike i mračnim tekstom usmjerava ploču na krstarenje mračnim ulicama i zapišanim zahodima njujorških noćnih klubova kakav je i onaj prikazan na zamućenoj naslovnici ploče, na kojoj ona, u skaldu s naslovom albuma, stoji kraj vrata ispod natpisa: “Girls are free”.

“Revelations of a Stamp Monkey” donosi, pak, novi neočekivani zaokret u smjeru hip hopa, gdje Shilpa umorno repa o rasnom nasilju na američkim ulicama i ekonomskim problemima (“My heart went straight to making the rent”), dok “EMT Police and the Fire Department” ruši sve pred sobom u divljačkom punk zanosu i jednom od najboljih izlijeva čiste energije zabilježenih ove godine u kojem sve završava tako da junakinja doslovno urla parafrazu stihova iz Urlika Allena Ginsberga: “These are not the best minds of my generation! Destroyed by madness! Hysterical, naked!”

No ipak, većinu ovog albuma čine starinske balade u kojima Shilpa pljuje svoje sasvim iskrene stihove o propalim vezama, izgubljenim snovima, nasilju nad ženama i nedoraslim partnerima pod upečatljivim naslovima ko što su “Shilpa Ray’s Got a Heart Full of Dirt”, “You’re Fucking No One” ili “Manhattan Creepazoids”. Sve je to popraćeno brojnim referencama na lokacije u smrdljivom i bučnom velegradu, koji sonično svako toliko izbija kroz oblak koji je oko sebe stvorila autorica kako bi se iz njega isključila, a koji je na ploči predstavljen tim prevladavajućim retro-pop zvukom.

Ako smo na trenutak pomislili da Shilpa Ray možda i nije spremna za stvarno velike stvari, ona doista nije mogla naći bolji način da nas razuvjeri od albuma koji nam je kao krunski dokaz bacila u uši.

Ocjena: 9/10

(Northern Spy Records, 2017.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate