Sergio Pizzorno (Kasabian): Hrpa današnje glazbe je dosadno midi-pejstanje

Uoči najvećeg nastupa treće večeri 12. INmusica razgovarali smo sa Sergiom Pizzornom, gitaristom, pjevačem i tekstopiscem britanske grupe Kasabian. Bio je ugodan sugovornik i otvoren i za škakljiva pitanja, jer kako je odamah na početku kazao: 'Sve je to rock and roll'. Naravno u tom rock and rollu, Pizzornio je poznat po tome što ga nervira naziv indie rock, pa smo logično od toga i krenuli u razgovoru.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Sergio Pizzorno (Foto: Vedran Metelko)

Sergio Pizzorno (Foto: Vedran Metelko)

Poznato je da ne volite termin indie rock. Zašto?

Sergio Pizzorno: Ne volim ga iz razloga jer naziv sugerira nezavisnost te scene što već godinama nije istina. Tko predstavlja indie rock? Diskografska industrija, a ne izvođači. Pored toga dogodilo se nevjerojatno zasićenje unutar scene. Tijekom 1990-ih kad se ta scena nazivala alternativnom njeni akteri su djelovali po drugačijim, svojim, obrascima. Danas su obrasci postali isti za sve, a time i muzika. Puno toga što se naziva ‘indie’ nosi u sebi tako dosadan ritam i nema nikakvu poruku. Čisto radi usporedbe bi trebalo pogledati koliki su se pomaci dogodili tijekom 1970-ih kada se svako malo javljao novi ritam i nova priča, čak i u pop glazbi. Ritam je tada bio toliko uzbudljiv, snažan i pun kolorita, dok je danas hrpa toga dosadno midi-pejstanje. Mislim, rock and roll je stalno bio ta druga nezavisna struja, nekad više, nekad manje, ali terminologija u kojoj se ističe nezavisnost okviru koji podrazumijeva nezavisnosti danas je već passé i pored toga što odavno nije istinita. Istovremeno je sve indie i ništa nije indie.

Mislite li da je danas ritam u glazbi naglašen, ali da nedostaje onoga što se podrazumijeva pod pojmom ‘groove’?

Sergio Pizzorno: Upravo tako! Taj začin je tako važan za ovu glazbu jer je od svog nastanka ona upravo počivala na njemu. Tu ne treba stati na sedamdesetima. Pogledajte unazad pedesete i šezdesete. Ritam je izdvojio rock od ostalih žanrova.

Kasabian na 12. INmusicu (Foto: Vedran Metelko)

Kasabian na 12. INmusicu (Foto: Vedran Metelko)

Što bi Keith Richards rekao, nije sve u riječi „rock“, ima nešto i u „roll“?

Sergio Pizzorno: Da, on je još jedan od rijetkih preostalih koji to razumiju.

Ako sad u tu priču stavimo Kasabian, što se dogodilo vašem bendu, koji je zaključno s albumom „Velociraptor!“ strikno njegovao mnoga poglavlja rocka, da s albumom „48:13“, a sada i s „For Crying Out Loud“ naglo stilski disperzira i uđe u hip hop, elektroniku, plesni pop i još štošta?

Sergio Pizzorno: Intriga. Nište drugo,već intriga. Moj životni problem je što mi sve brzo dosadi. Konkretno zanimalo me može li naša glazba dobiti nijansu te izgarajuće žudnje kakvu ima disco glazba. Mislim da kad se takve promjene u bendu događaju, nikad nije problem sam bend, već oni koji ne mogu držati korak s promjenama. Ja jednostavno istražujem. Eksperimentiram jer me zanima funkcioniraju li promjene ili ne, jer život je kratak, to vremena što nam je dato, to i imamo. Ovo čime se bavim zahtijeva inspiraciju. Nemoguće je da me stalno inspirira jedno te isto.

Zoran Stajčić i Sergio Pizzorno (Foto: Vedran Metelko)

Zoran Stajčić i Sergio Pizzorno (Foto: Vedran Metelko)

No tu postoji i publika. Onoliko koliko promjene mogu pomoći pridobijanju novih slušatelja, toliko se mogu iznevjeriti stari obožavatelji.

Sergio Pizzorno: Sasvim je sigurno da publika ne voli promjene kod izvođača koje je zavoljela, ali instinktivno osjećam da ja znam najbolje (smijeh). Mislim, puno sviramo uživo i kroz godine mi se razvio taj instinkt kad znam da će publika na nešto isprva reagirati s čuđenjem, ali će tu promjenu ubrzo i prihvatiti. To je taj neki moment iznenađenja. Čini mi se da je ljudima zanimljivo gledati i slušati u kakvu vratolomiju ćemo se upustiti i kako ćemo se s njom nositi. Mi nipošto ne igramo na sigurno, ako to netko gleda na taj način, jer pokušati biti toliko stilski sveobuhvatan je veliki rizik. Vjerujem da ljudi to više poštuju čak i ako im se ne sviđa. Ja ne želim svirati u bendu na koji će ljudi nakon 5-6 albuma samo odmahnuti rukom i reći: „Tjah, znam što će se dogoditi.“ Nakon albuma „Velociraptor!“ smo došli u tu poziciju i svi smo osjećali da je to zamka u koju ne želimo upasti. „48:13“ smo radili s takvim zadovoljstvom i elanom kao da smo tek osnovali bend.

S tim album ste otpustili i sve kočnice po pitanju dizajnirana omota albuma i nastavili tim putem. Na „For Crying Out Loud“ ste na naslovnicu stavili fotografiju vašeg dugogodišnjeg gitarskog tehničara Ricka Grahama u kombinaciji s velikim suzama. Uistinu je lijepa gesta staviti na naslovnicu nekog od crewa tko je publici uvijek ‘nevidljiv’.

Sergio Pizzorno: Do ideje za takve cover smo došli slučajno. Bio sam na nekom tulumu i kopao po nečijoj fonoteci i uvijek bih zastao na neobičnim izvankontekstualnim naslovnicama i proučavao ih. Upravo to bi htjeli postići, da kad netko prebire albume, uhvati naš i zapita se: „Što je ovo?“. U šezdesetima i sedamdesetima su mnogi radili lude eksperimente s naslovnicama. Fora nam je bilo staviti fotku Ricka Grahama s velikim psihodeličnim suzama. Intrigantno je i komunicira na neobične načine. Pored toga Rick je dio našeg svijeta, ima sedamdeset godina i on je hodajuća biblioteka rock and rolla u kojem je cijeli svoj život. Iznimno cijenimo što je dio našeg benda. Staviti njega na naslovnicu mene osobno podsjeća na ono što su radili Pink Floyd ili Captain Beefheart.

Sergio Pizzorno: Sasvim je sigurno da publika ne voli promjene kod izvođača koje je zavoljela, ali instinktivno osjećam da ja znam najbolje (Foto: Vedran Metelko)

Sergio Pizzorno: Sasvim je sigurno da publika ne voli promjene kod izvođača koje je zavoljela, ali instinktivno osjećam da ja znam najbolje (Foto: Vedran Metelko)

Za razliku od „48:13“, kritika je sasjekla vaš novi album. Koliko mišljenje kritike utječe na vas?

Sergio Pizzorno: Mislim, što se može? Mi se bavimo zvukom na jedan način, kritičari na drugi. Ne znam kako reagiraju drugi glazbenici i što misle. Govorim u svoje ime. Kritike su također dio biznisa. I one sudjeluju u trendovima s jedne strane, s druge strane kritičari su dosta opsjednuti prošlošću, a s treće mišljenje nekih je zatrovano nekim osobnim osvetama i nekad su kritike besmislene. Jedne sezone te proglase herojem, druge si nula. Svatko bira svoj posao. Moj posao je da stvaram, a ne da pišem o tome.

No dobro, s druge strane sigurno laska kad vas proglase najboljim živućim showom na svijetu, kao što je to učinio magazin Q nakon vašeg glasovitog nastupa na Glastonburyju 2014. godine kad ste po prvi put bili uvršteni u društvo headlinera.

Sergio Pizzorno: To smo zaslužili. A nakon showa u tom trenutku se tako nešto samo moglo konstatirati. Za taj nastup smo se posebno pripremali. Svaki detalj. Mukotrpno. I za to smo bili nagrađeni. Zato i kažem da smo to zaslužili. Ljudi zaboravljaju da se u glazbi mora puno raditi da bi se nešto postignulo.

Kasabian na 12. INmusicu (Foto: Vedran Metelko)

Kasabian na 12. INmusicu (Foto: Vedran Metelko)

Može se reći da spadate u onu grupu britanskih izvođača koji su veliki na domicilnom terenu, ali kao da previše ne marite za SAD kao tržište. Mnogi su takvi primjeri, da spomenem samo najveće poput Paula Wellera i Oasis. Je li to vaš stav, ili za SAD treba imati neke sasvim drugačije adute?

Sergio Pizzorno: Mislim da je tu teško birati kad se bavite ovim poslom, u smislu kome ćete se svidjeti. U rujnu krećemo na američku turneju. Uvijek se tamo dobro zabavimo. Istina je da smo ukorijenjeni u britanski zvuk jer smo i britanski bend. Ali je i istina da smo uvijek otvoreni za svaku publiku i da tu ne radimo ograničenja, u smislu da jednima serviramo jedno, a drugima drugo. U ovom svijetu neke stvari se jednostavno dogode, a neke ne dogode.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate