Ryan Adams u Tvornici kulture iliti kako je ‘jam iz pakla’ pokvario sjajan koncert

Taman kada smo pomislili da baš ništa ne može poći po zlu, Adams i ekipa odlučili su nam demonstrirati svoju virtuoznost i „Magnolia Mountain“/“Cold Roses“ pretvorili u možda i najdosadniji „jam“.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Ryan Adams u Tvornici (Foto: Tomislav Sporiš)

Ryan Adams u Tvornici (Foto: Tomislav Sporiš)

Tijekom prvih sedamdesetak minuta premijernog zagrebačkog koncerta Ryana Adamsa sve je izgledalo i zvučalo savršeno – zvijezda večeri i prateći bend bili su u zavidnoj sviračkoj formi, set-lista je predstavljala korektan presjek njegove dosadašnje karijere, a gotovo svaka pjesma ispraćena je zaglušujućim aplauzom i urlicima oduševljenja. A onda je uslijedio grozomorni „jam“…

No, krenimo od početka – za razliku od većine nastupa na dosadašnjoj turneji, ovaj u gotovo sasvim ispunjenoj Tvornici kulture nije otvorio „Do You Still Love Me“, sjajan singl s još uvijek aktualnog albuma „Prisoner“ i jedna od najboljih stvari koje je napisao zadnjih godina. Umjesto toga, večer je startala s „Gimme Something Good“ s ploče „Ryan Adams“ koju je, u skladu sa svojom najnovijom glazbenom fascinacijom, dodatno približio arena rocku. Fanovi „Prisonera“ također nisu imali razloga za nezadovoljstvo pošto je s njega odsvirao i najviše pjesama, između ostalih i prekrasan midtempo „Doomsday“ te naslovnu i „To Be Without You“ koje su „branile boje“ countryjem i folkom obojanog dijela njegovog opusa. Podsjetnik na legendarni „Gold“ u obliku „When the Stars Go Blue“ i „New York New York“ vratio nas je u vrijeme kada je američkom rock scenom vladala americana i kada se zaista činilo da je zahvaljujući Ryanu i naša generacija dobila svog Neila Younga.

(Foto: Tomislav Sporiš)

(Foto: Tomislav Sporiš)

Nažalost, taman kada smo pomislili da baš ništa ne može poći po zlu, Adams i ekipa odlučili su nam demonstrirati svoju virtuoznost i „Magnolia Mountain“/“Cold Roses“ pretvorili u možda i najdosadniji „jam“ kojem sam prisustvovao u životu. Sviračko preseravanje, prepuno monotonog i isforsiranog soliranja, preraslo je u 20 minuta dugačko iživljavanje kojim su propisno upropastili koncert i dobar dio okupljenih ostavili u stanju istinskog šoka. Stvarno ne znam što mu je to trebalo, možda se tako želio osvetiti onima koji nisu poštivali zabranu i fotkali ga uz pomoć blica.

Kako bilo, za taj se neizdrživi egzibicionizam ipak donekle iskupio veličanstvenom završnicom dvosatnog koncerta s poput tunjave vlaka žestokom posvetom Bo Didleyju zvanom „Shakedown on 9th Street“ i na bisu izvedenom „Come On And Pick Me Up“, gorko-slatkom baladom čiji su stihovi dodatno dobili na snazi melankoličnim jecajima usne harmonike.

Kada je ranih nultih raspustio Whiskeytown i snimio klasike „Heartbreaker“ i „Gold“, Ryan je u svojim rukama imao sve što je potrebno da postane novi Bob Dylan, Neil Young, Bruce Springsteen ili bilo koji od velikana s kojima su ga uspoređivali. Sumanuto štancanje albuma (nerijetko i po tri godišnje) i ostali, samo njemu jasni i opravdani glazbeni ekscesi poput obrađivanja Taylor Swift ili izleta u punk s grupom Pornography u konačnici su ga ipak koštali mjesta među najvećima. Sličan autogol spomenutim si je „jamom iz pakla“ zabio i na jučerašnjem koncertu zbog čega se nadam da ćemo ga idući puta gledati na nekom od brojnih hrvatskih festivala, gdje mu propisana satnica neće dopuštati takve egzibicije.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate