Ryan Adams ‘Prisoner’ – arena rock kao lijek za slomljeno srce

'Da je barem Ryan', bilo je prvo što sam pomislio kada je najavljen zagrebački koncert Bryana Adamsa. Spletom okolnosti, otprilike istovremeno izašao je 'Prisoner', album kojim su sličnosti između isluženog kanadskog pop-rock daveža i sumanuto produktivnog američkog kantautora i u glazbenom smislu veće nego ikada dosad.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Ryan Adams 'Prisoner'

Ryan Adams ‘Prisoner’

Nemojte me krivo shvatiti, nekadašnji lider kultnih Whiskeytown nije počeo pisati poskočice poput „Summer Of 69“ (iako je zna odsvirati na koncertima) ili ljigave balade na tragu „(Everything I Do) I Do It For You“, ali 12 pjesama kojima je oplakao razvod od glumice Mandy Moore zaista zvuče kao da su nastale u drugoj polovici osamdesetih, u vrijeme kada je njegov „skoro pa imenjak“ snimao najveće hitove svoje karijere.

„Prisoner“ starta s „Do You Still Love Me?“, energičnim primjerkom arena/adult oriented rocka koji, kao i završna „We Disappear“, podsjeća na Toto, Foreigner ili Brucea Springsteena iz „Tunnel Of Love“ perioda, te bi se savršeno uklopila u odjavnu scenu nekog akcijskog filma iz cca 1986., zaustavljenu u trenutku kada glavni junak, po završetku velikog obračuna i s barem dva do tri metka u sebi, nestaje u daljini.

Spomenuta ploča The Bossa ostaje glavna referentna točka i na „Outbound Train“, „Doomsday“ i „Haunted House“ koje bez iznimke spadaju u gornji dom ovog materijala. Adams se nije odrekao ni vlastitih americana/alt country korijena pa ga izvrsna „Broken Anyway“ vraća u dane „Easy Tigera“ ili „Cold Roses“, dok ćete u indie riffovima naslovne skladbe i „Anything I Say To You Now“ prepoznati gitarističku zvonjavu The Smithsa, R.E.M.-a i svega što ga je „pucalo“ dok je snimao samostalni prvijenac „Heartbreaker“, svoje vjerojatno najkompletnije ostvarenje. Nažalost, na ovom albumu pronaći ćete i nekoliko manje uspješnih glazbenih reminiscencija – „To Be Without You“ se u tri minute trajanja gotovo nimalo nije odmaknula od akustičnog uvoda u tradiciji Neila Younga, a za „Tightrope“ vam stvarno nitko ne bi zamjerio kada biste je zamijenili za neku od pjesama s „1989“, bestselera Taylor Swift kojeg je Ryan obradio u cijelosti.

Čak i lošije trenutke „Prisonera“ vrijednim slušanja čine tekstovi, pokušaji da samom sebi objasni kako je i zbog čega propalo nešto za što je vjerovao da će trajati zauvijek, pri čemu najjače udara stihovima u kojima se, kao u „Do You Still Love Me“ proglašava jedinim krivcem („Why can’t I feel your love“/„My heart must be blind“) ili očajnički pokušava zaustaviti potpuni emotivni slom („Feel like I’m headed for a breakdown“).

Takva, poput najtamnije noći tmurna poetika daje za pravo svima koji tvrde da je Ryan Adams najbolji kada glazbu koristi kao terapiju. Oni kojima njegova transformacija u MOR/80’s rokera, započeta još 2014. na ploči „Ryan Adams“, baš i nije sjela, također nemaju previše razloga za brigu – poslije americane, countryja, Britanijom inspriranog indieja, heavy metala i svih ostalih „skretanja“ svog autorskog rukopisa u zadnjih petnaestak godina, prilično je izvjesno da niti ova faza neće trajati previše dugo.

Ocjena: 7/10

(Blue Note, 2017.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate