Roger Waters ‘Is This The Life We Really Want?’ – pogled preko zida

Stari Floydovac i dalje je okorjeli borac protiv novog svjetskog poretka koji je iznjedrio neke nove zidove uz neke stare obmane.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Roger Waters 'Is This The Life We Really Want?'

Roger Waters ‘Is This The Life We Really Want?’

Roger Waters je još prije dvije godine po reizdavanju „Amused To Death“, albuma iz 1992. najavio novi solo album. U međuvremenu je prošle godine objavljen soundtrack iz filma „The Wall“, a izlazak albuma „Is This The Life We Really Want“ popratile su anti-Trumpovske agitacije, oštre kritike spram meksičkog zida i javna svađa s Radioheadom zbog njihovog koncerta u Izraelu.

A ako se uzme u obzir da „Is This The Life We Really Want“ i zvučno i tekstualno podsjeća na još jedan u nizu Watersovih nastavaka „The Wall“, legendarnog albuma Pink Floyda, već se u startu nameće zaključak da se u životu starog prgavca i dalje sve vrti oko zida i izvan njega. U nekoj alternativnoj, paralelnoj, verziji historije, čini se kao da Waters ustvari želi iznjedriti novi album Pink Floyda. Kao da se za njega razlaz nije dogodio 1983. nakon albuma „The Final Cut“.

Upravo je spomenuti album možda i ključan za razumijevanje „Is This The Life We Really Want“ albuma. „The Final Cut“ koji je nastao u jeku rata za Falklandsko otočje bio je provotno predviđen kao soundtrack filma „The Wall“, a također ga je u potpunosti napisao i otpjevao Waters (osim „Not Now John“ na kojoj je vokalno uz njega sudjelovao David Gilmour). I u društveno-političkom narativu i u čestim pribjegavanjima neinstrumentalnim zvukovima iz (ne)prirodnog okruženja koji pridonose kontrastnim dinamičkim eskapadama od najtišeg do najglasnijeg „Is This The Life We Really Want“ više zvuči kao dron „The Final Cut“ albuma, nego već u uvodu spomenuti „Amused To Death“, a tu iz konkurencije ispada Watersova opera „Ça Ira“ iz 2005. godine.

No to naravno ipak ostaje samo Watersov, a ne svijet Pink Floyda iz najboljih dana. Jer kako njegovom kolegi Davidu Gilmouru nedostaje zrno lucidnosti, koje je izvrsno kompenzirao s Watersom, tako i Watersu nedostaje zrno Gilmourove himnične muzikalnosti. Tako „Is This The Life We Really Want“ ludila uzrokovanog izlaganju vijestima i medijima ima napretek. Gotovo da i nema druge inspiracije osim snažnog poziva za otpor galopirajućoj distopiji, dok starost unosi dodatni nemir u dušu.

Nakon uvodne narativne minijature „When We Were Young“ s „Déjà Vu“ dolazi Watersova kritika današnjice u kojoj se ‘bankari debljaju’ dok biračko tijelo naziva hermafroditom oslonjenim na lijevo političko krilo, a glasački oprijedijeljeno udesno. „The Last Refugee“ prati sjeta, dok je bijes rezerviran za „Picture That“ koja neodoljivo podsjeća na otvaranje Pink Floyd albuma „Meddle“ iz davne 1971. godine. Balada „Broken Bones“ ne donosi smiraj već novi borbeni poklič uz pogled unazad na bivstvo u konstantnom ratu od završetka onog najvećeg, II svjetskog rata.

Naslovna „Is This The Life We Really Want“ poentira strah kao najsnažnije obilježje modernog života, a time i duhovno potonuće. Njoj kao Waters da suprotstavlja „Pticu u oluji“ tj. „Bird In A Gale“ također na upečatljiv floydovski način dugog kovitlanja i masnih distorziranih udaraca po gitari čija jeka ne prestaje. Ta oluja je dakako rat sam po sebi i u njoj Waters ‘pokosi’ i najljepšu djevojku u „The Most Beautiful Girl“, a nakon toga dolazi i najači Pink Floyd moment na albumu kroz „Smell The Roses“ i „Wait For Her“, dok bi prva mogla biti sijamska blizanka jednoj „Have A Cigar“ u kojoj Waters i dalje nastavlja sa svojim upornim pozivom na buđenje, bez obzira hoće li neki osjetiti miris ruža, a neki fosfora, „Wait For Her“ vraća neke „The Dark Side Of The Moon“ standarde jer predstavlja prvo poglavlje završnog triptiha u koji još spadaju „Oceans Apart“ i „Part Of Me Died“.

U sve tri pjesme dominira gotovo identičan ključ i melodijska linija, kao da se radi o tri različite verzije jedne pjesme čije zagasite zvučne boje zatvaraju ovaj mračan i emotivno uznemirujući album. S druge pak strane, gledano kroz glazbeni narativ, „Is This The Life We Really Want“ kao da je zvučno pomirenje današnjeg Watersa s onim koji je obilježio najbolje albume Pink Floyda. Vratio se onom ‘trade-marku’ koji mu najbolje pristaje izbjegavajući eksperimente diskutabilnih ishoda. U neku ruku odao je počast samom sebi, a nakon svih ovih godina to mu sasvim dobro pristaje, jer svijet se kao nikad prije vratio koncepciji zidova. Potreban je netko tko će pogledati preko njih, makar pogled sezao tek do drugog zida.

Ocjena: 8/10

(Columbia / Sony / Menart, 2017.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate