Riječ u(v)rednika

Za sve one koji prate 'seksističku sapunicu' nezavisnog medijskog sektora.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Zoran Stajčić - urednik portala Ravno do dna

Zoran Stajčić – urednik portala Ravno do dna

Pisati bilo kakve ispravke ili sumnjati u ispravnost vlastitih riječi bila bi nepravda prema onima kojima se tekst svidio i to su dali javno do znanja svima nama dobro znanim lajkom. Za mene je tekst uvijek bio i ostat će cjelina sa svakim svojim dijelom, od prve do posljednje riječi. Stoga mislim kako je ispravno na taj način ga sagledavati i vrednovati.

O Cigarettes After Sex u Tvornici

Konkretno, mislim da je jasno istaknuta poanta teksta „Cigarettes After Sex u Tvornici – Fidget spinner za mlade dame“. Riječ je o nesvakidašnjoj situaciji za uobičajena koncertna događanja u Zagrebu (ako ih se tako može nazvati), a time i primjeru promjene nekih koncertnih obrazaca u skorašnjoj budućnosti. Bilo je puno mlade, pretežno ženske, publike čija reakcija je bila dijametralno suprotna od tempa i dinamike samog koncerta. Bend komorno-meditativnog karaktera potpuno je raspamećivao obožavateljice. A nije bio u pitanju ni Justin Bieber, ni Britney Spears, ni Silente, ni Severina…

Na mnoštvu koncerata sličnog ugođaja obično se sjedi. Reakcija oduševljenja išla je daleko iznad one koju je u istoj dvorani pola godina ranije dobila primjerice Cat Power. Dakle, da, ovo je bila beatlemanija na nečem atmosferičnom poput koncerta Julee Cruise. Cigarettes After Sex su u tom trenutku tek objavili debitantski album, dakle još jedan moment u spektru te anomalije. Sam nastup kratak, ali po mom ukusu monoton i pomalo banalan. Taj sraz pruženog s pozornice i uzvraćenog iz publike bio mi je jedini uzbudljiv segment cijele priče. U foto-pitu u kojem sam proveo tri pjesme to je tek bilo osjetno, obzirom da su bubnjići varničili od vrištanja iza mene, dok se zvuk s pozornice jedva čuo, a nije se moglo fotografirati na brzinu i šmugnuti jer je lightmen u Tvornici uobičajeno štedio na front lightu. Ako me pitate što su svirali na početku, iskreno mogu reći da nisam čuo od buke prvih redova. Tko se, pak, pita kakve to veze ima s promjenom koncertnih obrazaca u budućnosti, evo i tog odgovora. Taj dreamy pop u indie ruhu rasprodao je Tvornicu tjedan dana unaprijed. Organizatori nisu blesavi, bukirat će ih kad god budu mogli. Pored toga, praksa nas uči da kad je nešto uspješno, javljaju se klonovi i slični izvođači u želji da i oni pune, u ovom slučaju nečim tako jednostavnim i očigledno zahvalnim, ako se iole ozbiljnije posluša što sviraju Cigarettes After Sex.

Glazbeni znalac, s Marsa padobranac

Ako tako nešto uzrokuje toliku histeriju ženske, mahom, tinejdžerske publike (nek’ mi one koje pripadaju 20+ generaciji oproste na ne toliko preciznoj procjeni dobi) u čemu je problem napisati da glazbeni kritičar na taj tulum nije dobrodošao sa svojim sitničavim stavovima, tj. da je to u neku ruku blasfemično? Dođete na koncert zbog predznaka ‘indie’, a uletite na nešto što po atmosferi više podsjeća na teen idol, rođendanski tulum ili svadbu iza dva u noći i onda kažete da niste tu došli partijati već recenzirati. Ah, da i nazvao sam se glazbenim znalcem. Što sam trebao napisati, da sam automehaničar? Ali ne, u toj autoironičnoj rečenici neke su feministice iščitale moje superiorno postavljanje spram cijelog tinejdžerskog ženskog roda, potpuno gubeći iz vida da je svaki koncert i sličan događaj uvijek ujedno i kapacitetom i vremenom ograničeni društveni eksperiment, ako ćemo se malo uhvatiti i nekog biheviorizma, u kojem može ili ne mora doći do promjene ponašanja spram nekih društvenih obrazaca. I onda, ako je došlo (kao što se i dogodilo na tom koncertu), valjda se treba pridavit glasnika kroz neki crno-bijeli obrazac u kojem ga se proglasi seksistom jer glazbu sluša spolovilom, pa mu se još i matronizirati kako za to postoji neki drugi organ.

Novojezik

Opis frontmena Grega Gonzaleza, posebno je razgnjevio određene feminističke krugove: (vlastiti citat) „Ta slika i prilika potpuno ukinutog mačizma bilo kojeg oblika podosta govori o novom muškom role-modelu 21. stoljeća.“ To je subjektivna konstatacija, a tek će se pokazati je li bila i objektivna.  To je primijećeno i kao takvo izneseno, bez ikakvog dodatnog komentara koji bi mogao navoditi u bilo kojem smjeru. Sličnu konstataciju može upotrijebiti i svaki modni dizajner ili kritičar kada na modnoj reviji prokomentira muške modele u čipkastom vešu na catwalku. Jesam li negdje u tekstu suzu pustio zbog te konstatacije, ili možda likovao i napisao slavodobitno: „Konačno!“. Jesam li igdje napisao da žene zbog toga trebaju tugovati ili slaviti?

„Feministice opće prakse“, kako se deklarira jedna od njih, to su prokomentirale kao izlazak na vidjelo mog „pravog karaktera“, kao da patim za likovima poput Genea Simmonsa, Davide Lee Rotha ili Teda Nugenta koji su se nekada davno hvalili brojevima ženskih otvorenih vrata za njihove faluse i da sam, valjda, nakon svih tih silnih godina života u ormaru došao u terminalnu fazu „outanja“ kao ogrezli militantni konzervativac poput posljednjeg navedenog muzičara. Je li tu na snazi neki kodni orvelovski novojezik? Da se ne smije koristiti neka postojeća jezična sintagma, jer njih koriste seksistički nastrojeni loši momci koji ne vole žene?

Što je sljedeće po tom obrascu? Valjda da kao gore spomenuti Ted počnem skupljati hladno i vatreno oružje za opstanak nakon sudnjeg dana? Pa, kolegice po peru, pitam vas tko je tu militantan? Pišem li ja ikada i ikome tekstove koji podsjećaju na nekakve inkvizicijsko-egzorcističke tretmane za odbjegle duše? Što drugo iščitati iz rečenice: „Take your time, ostanite neko vrijeme na Dnu kojeg zaziva klasik Novog vala i razmišljajte, drkajte, izbacite iz sebe sav taj nataloženi gnjev i frustraciju. A onda se sasvim polako otisnite nogama prema površini.“ novinarke Antonele Marušić na portalu Vox Feminae, da bi za kraj poentirala s: „Tamo vas čekamo, spremne i da počnemo iznova po novim, ali drugačijim i pravednijim pravilima.“ Kakav je to fanatični religijski moment? Kakav je to pogled na svijet kad istovremeno javno prosuđuješ, osuđuješ i određuješ kaznu nekome da se kiseli u nekom čistilištu sve do pokajanja, da bi po eventualnom pokajanju opet došao pred neku komisiju koja nudi paradigmu drugačijih i pravednijih pravila?

Drugačija i pravednija pravila

Koliko znam još uvijek živimo u sekularnoj državi, pa ne znam kad mi je promaklo da su na snazi „drugačiji i pravedniji“ zakoni različitih sekti. Pa još da me se od početka tog teksta, koji sliči na neki kafkijanski proces, stalno naziva od milja na početku gotovo svakog pasusa, kao da mi je dotična novinarka rođena mater, iako vjerujem da niti jedna normalna majka svoje dijete ne kori i tepa mu u isto vrijeme. Kakva je to komunikacija, kakav diskurz? Da ne govorim o drskosti miješanja u uređivačku politiku matroniziranjem kako ovaj portal i Vox Feminae trebaju biti „kamenčići istog mozaika, dvije poluge u istoj borbi.“ Kada se točno dogodilo to uvezivanje, ako je već došlo do otkotrljavanja „ovog kamenčića“? Najavljivali smo mnogima festivale, kao i Vox Femineu proteklih godina, naravno bez ikakve naknade, i recenzirali filmove i glazbu s njih u okvirima naših mogućnosti, ali nikome nije palo na pamet svojatati nas na takav ili sličan način. Kao što nismo ni zajedno s Vox Feminae kao udruga išli na natječaje i potom dijelili međusobno dobivena sredstva za podmazivanje „poluga u istoj borbi“. Po svemu sudeći u toj „istoj borbi“ nije ista hijerarhija. Neki su sebi prišili „čvarke“ na ramena, a za one koji ih nemaju u tom samoprojiciranom taboru trebaju postojati tabu teme. S takvima se valjda treba obračunavati kao s deranima koji su upravo otkrili svoju seksualnost pa masturbiraju po cijele dane.

Tabu 

S tim očiglednim postojanjem tabu tema prelazim na tekst „Cigarete poslije koitusa“ kolege Đina Kolege, mladog novinara koji je u „istoj borbi“ bubnjao na Prajdovima  i još se kojekako aktivistički angažirao, a na ovom portalu napisao između ostalih tekstova, barem po mom uredničkom sudu, briljantnu recenziju Wilhelma Reicha „Masovna psihologija fašizma“, obavljao pod krinkom novinarski zadatak na klero-političkom TradFestu Zaklade Vigilare, kao što se znao kroz neke tekstove i našaliti, tj. trolati, kad je pisao o fiktivnom odnosu Zlatka Hasanbegovića i Urše Raukar ili razgovoru s automehaničarem Željke Markić, a time i otvoriti neka pitanja u sferi konflikta krajnje političke ljevice i desnice, te da ne nabrajam dalje. Obzirom da je prvo ukazivanje na moj „seksizam“ došao od novinarke Ivane Perić s H-Altera (još jedan kamenčić istog mozaika?) u vremenu samog početka INmusica (koji nam je donio puno angažmana, kao i kasniji koncerti Prophets of Rage i The Cult na Šalati), nisam bio u prilici pravovremeno reagirati, što je samoinicijativno učinio Kolega. Još jedna mala digresija; taj dan sam se javio na urednički e-mail H-Altera, ali mi je umjesto urednice odgovorila Perić osobno u smislu kako je ona zaključila da sam seksist i da je ne zanima nikakav razgovor sa mnom. Moram priznati, pomalo čudna situacija kad netko tko ima poseban folder za glazbene kritičare seksiste ne želi bar niti jedan intervju s takvim „kapitalcem“, obzirom da mi je pola reporta s koncerta CAS iskoristila u svom tekstu kao „dokazni materijal“.

No, da se vratim na Kolegu. Koliko god se nekima ne sviđao njegov „u facu“ likujući stil, u konačnici je ponudio tekst koji pored filozofske podloge koju je smatrao ilustrativnom upravo poentirao i sa statističkim podacima koliko na Zapadu određeni kruti gotovo ekstremistički feministički obrasci na kojima se ustrajava ne donose željene rezultate. A opet koga je posebno napao tim tekstom? Napao je tzv. „woke“ muškarce. Obzirom na reakcije s dva specijalizirana feministička portala, razvidno je jedino da je Ravno do dna kao nižerangirani „kamenčić zajedničke borbe“ otvorio tabu temu.

Odgovor na pitanje: je li Kolega trolao svojim tekstom, zahtijevao bi i odgovor na pitanje je li trolala Perić u samom početku, sve to pravdajući riječima: „Nepotrebno je naricati kako nije pošteno glazbenu kritiku u Hrvata trpati pod jedan šovinistički nazivnik.“ Uz to je napomenula da se tu ne radi o iznimkama i o zanemarivom, najavljujući kako je to samo početak njezine akcije u kojoj će jednakim aršinom mjereno istjerati kukolj i iz filmske i književne kritike. Tjedan dana je prošlo od objave tog teksta na H-Alteru do objave „Cigarete poslije koitusa“. Je li ijedna od kolegica feministica u tom periodu pomislila da Perić tu nimalo ne trola? Da ona sa svojim „folderima“ uistinu može poput španjolske inkvizicije pomesti sve te „prijetvorne  intelektualce“ iz svijeta glazbene, književne i filmske kritike, postavljajući unaprijed promašenu tezu kako žene u te struke nisu dobrodošle? I što bi u konačnici bio cilj toga, čak i da uspije u svom naumu? Jedino medijska cenzura ili autocenzura. I gdje smo onda? Gdje je tu bila objektivnost kolegica s Muf-a, Vox Feminae ili po vokaciji nekog sličnog medija? Je li možda Perić trebalo objasniti priču o „kamenčićima istog mozaika“, jer ako izuzmemo Dragaša koji piše za Jutarnji, tu je Pavlov s Potliste i ja s RDD-a. Uistinu ne želim vjerovati da se žensko-muški odnosi nisu maknuli dalje od antičkih običaja, osim ako ta jednoobrazna monolitnost u reakciji nije imala za cilj neku drugu pokaznu vježbu o čijim pravim razlozima mogu samo ovdje spekulirati.

Pored toga, spomenuta Marušić dobro je upoznata da sam i otac djevojčice u ovoj sve konzervativnijoj zemlji u kojoj se i sam osjećam izuzetno zabrinutim za stanje ženskih prava. Koliko se za njih borim, dokazala je podrška koju sam dobivao proteklih dana, ne samo od prijateljica, glazbenica i bliskih suradnica feminističke provenijencije.

Svi smo mi kitarevići

Đino Kolega je za „nagradu“ dobio protuzakonito seksualno maltretiranje na svoj e-mail od strane autorice Asje Bakić s Muf.hr-a, koja se dan kasnije time i javno pohvalila u agresivnom literarnom ispadu „Sitni, nebitni, zlonamjerni“, koji se također može okarakterizirati stilskom vježbom trolanja i deklinacijom riječi „kita” kroz 5-6 kartica članka, dok je već spomenuti tekst Antonele Marušić na Vox Feiminae objavljen dan kasnije kada je i Feministički Filozofski poslao otvoreno pismo tjedniku Novosti (za koji Kolega također povremeno piše) tražeći izjašnjavanje uredništva u vezi njegovih „fašističkih stavova” (kako li se samo taj naziv olako poteže ovih dana).

Jednako kao burna reakcija publike na koncertu CAS u Tvornici, tako je bilo burno i u zapećku nezavisnog nam novinarskog sektora posljednjih tjedana. S jedne strane nekadašnji mediji miljenici Ministarstva kulture koji proživljavaju posthasanbegovićevski stres, a s druge jedan mali nezavisni medij pop kulture (kojem se „tepa“ da je sitan, nebitan i zlonamjeran) i koji se u najvećoj mjeri bavi glazbenim temama, ali koji nikad nije ni od MK, ni od spomenutog medijskog kruga bio prepoznat kao medijski „kamenčić istog mozaika“ u smislu financiranja. Portal koji postoji šest godina isključivo na volonterskoj osnovi i dobroj volji entuzijasta koji za njega pišu iz ljubavi, a ne iz koristi. I što je na kraju ispalo od te silne medijske halabuke u kojoj su advokaturu svim ženama svijeta samoprozvano držali H-Alter, Vox Feminae i Muf? Dovoljno je reći da se nije dobacilo ni do mainstreama. Za mainstream se polemika tjedan kasnije dogodila između Lidije Bačić i Brune Šimleše.

Ispucavalo se i to malo nezavisne medijske municije kako bi se uništili „seksisti, mizogini šovinisti i fašisti“ na portalu koji ne zagovara niti jednu rasu, naciju, religiju, rodno i spolno opredjeljenje, jer je medij koji se bavi umjetnicima i umjetnošću. Ukratko, portal koji će se zainteresirati za osobe i grupe ponajviše zbog njihova umjetničkog angažmana.

Ispucavalo se i to malo nezavisne medijske municije dok je i dalje sadržajno gledano pola interneta pornografija, dok je seksistički stereotip eksploatacije žena u većini medijskog mainstreama dnevni modus operandi, i to u zemlji koja je na pretposljednjem mjestu po visini BDP-a u EU.

Što li će se tek dogoditi ako objavimo tekst o tome kako sumnjamo da unutar te i takve ljevice postoji struja koja želi ekskluzivno pravo za ljevičarenje i za jednu i isključivu istinu, neku „drugačiju i pravedniju istinu“, a da svi ostali moraju biti kuš? Imamo li pravo ukazati na distopiju s koje god strane ona dolazila?

Naša poruka je da ćemo se kao mediji i dalje držati jedinog što smatramo pravednim, a to je načelo slobode medija. Da novinari ovog portala i dalje slobodno smiju iznositi svoja mišljenja i otvarati teme koje žele, da se može debatirati i da uredništvo nije u ulozi tiranina koji diktira stavove, teme ili sudjeluje u orkestriranim harangama. Come as you are – rekao je jednom pjesnik.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate