Osvrt

U2 - Achtung Baby
'Achtung Baby' - album koji je spasio i iznova stvorio U2

Glazbena recenzija

The Rolling Stones 'Blue & Lonesome'
The Rolling Stones 'Blue & Lonesome' - #onokad si rođen za to

Repetitor ‘Gde ćeš’ – Moramo sići s uma

Rijetki su bendovi poput beogradskog Repetitora iz kojih poput plimnog vala nadire preplavljujuća količina tutnjajućeg očaja. Također su rijetki bendovi čiji se albumi čine kao još jedan usputni koncert bez publike u studiju, kad se uđe i istrese ta ogromna količina bučne gorčine, kroz stih ili dva, izudaraju svi instrumenti, napusti prostorija i ostavi se snimatelju ili producentu gola sirovina poput gole i neuljepšane stvarnosti.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Repetitor 'Gde ćeš'

Repetitor ‘Gde ćeš’

Repetitor na svom trećem albumu „Gde ćeš“ nikad do sad nije zvučao grublje i sirovije. Kao da je trio Ana-Marija Cupin, Milena Milutinović i Boris Vlastelica sve snimio u nekoj garaži ili dnevnom boravku ponovno potvrđujući onu staru definiciju da je pola rock antologije snimljeno na osmokanalnim magnetofonskim vrpcama, a druga polovica na četiri ili dva kanala, jer uzalud silna tehnologija ako kao glazbenik nemaš što za reći. Repetitor pored toga što je rekao puno kroz svega osam pjesama, kao da snažno odašilje i tu poruku da nema smisla ‘glumiti’ tehnološku naprednost ovdje na Balkanu koji je prostor lišen tehnologije, posebice svoje.

O lišenosti ostalih stvari, no ponajprije duha, bend razvidno progovara u svom ‘manje je više’ stilu, surovoj poetici krika i par riječi koje iscrtavaju nutrinu učinkovitije od silnih socijalno-angažiranih stihova velike većine ex yu repera. Koliko jak učinak imaju Vlasteličine gitarske eksplozije koje se pojavljuju nenadano u svoj svojoj grotesknosti i silini poput balkanske bjesnoće koja diše i oscilira po nekim svojim zakonitostima, toliko i artikulacija kroz tekstove donosi dijagnozu društva u propadanja i raspadanju.

Album „Gde ćeš“ je iscerena nakaza u ogledalu koja jasno postavlja to egzistencijano pitanje koje bi se pojednostavljeno moglo prevesti kao ovdašnji pandan clashovskog „Should I Stay Or Should I Go“, ali u još mračnijem kontekstu sakatijeg izbora spram odluke za kompletnom preobrazbom. Repetitor tu zvuči kao izmučeni kozmopolitski duh okovan u Platonovoj špilji čiji žitelji u svojim sjenama koje stvara svjetlost ognjišta umišljaju da su upravo one realnost – eklektično-električni Sonic Youth za uši ognjištaraca. Najjači moment ove teze predstavlja pjesma „Crvena“ koja drži centralnu poziciju albuma. Osim što je glazbeno riječ o unikatnom spoju elemenata narodne epike i nasljeđa Doorsa i pjesme „The End“, gdje sve odzvanja poput nekog izoliranog jecaja pastira s Durmitora ili Zlatibora u sudaru sa stoljećima mlađim izumom gitarske distorzije, tako se jasno i filozofski poziva na poništavanje sadašnjeg stanja kroz stih „Moramo sići s uma“, jer ne postoji drugi način za napuštanje bezumlja ustoličenog kao zdrav razum. Pjesma također kao markere za uspješan silazak s uma kroz buđenje istinskih prirodnih osjetila figurativno nudi kroz stihove „Moramo biti vetar, moramo biti šuma“.

Pored Blakeovog i Huxleyevog koncepta vrata percepcije, album se na još jednom mjestu poigrava zvučnim nasljeđem njihovih rock sljedbenika, tj. već spomenute grupe The Doors. Slučajno ili namjerno album otvara „Suženi snovi“, pjesma koja neodoljivo podsjeća na „L.A. Woman“, ali u drukčijem i izmještenom rakursu gdje odavno poznati pojam seksualne putenosti, na kojem je rock izgradio neke od svojih najčvršćih i najprepoznatljivijih temelja, u percepciji Repetitora umjesto maštom razmahane slobode i fantazije nudi upravo ono što sugerira i sam naslov – sužene snove, a ta emotivna potisnutost s početka pjesme na kraju rezultira ekstatičnom gitarskom erupcijom na kraju.

Slijedi je naslovna „Gde ćeš“ u kojoj glavu riječ za mikrofonima preuzimaju Milena i Ana-Marija, a također je se može promatrati i kao segment disfunkcikonalnosti ljubavne veze u ovome vremenu i na ovim prostorima, kad to pitanje automatski nudi odgovor da se nema izlaza, da je „odlazak“ samo kratkotrajni ispušni ventil, a ne hrabrost u naumu u svojoj pravoj naravi. Kukavičluk je dakle u samoj srži problema po Repetitoru. Kako u ljubavnoj vezi, tako se prikazuje i u društvenom segmentu. Treća po redu pjesma „Jataci“ upravo tu usamljenost i nepostojanje (zdravog) sljedbeništva stavlja u prvi plan. Možda tekst zvuči kao monolog iz nekad davno snimljenog partizanskog filma, ali čini se da baš tako pojednostavljeno i treba zvučati.

„Kralj ničega“ jasno definira postojeću ništavnost, tj. nulto stanje, nešto gdje se ne može tražiti dugotrajnije bivstvo, iako postojeće stanje bezumlja kroz svoje instrumente iluzije konstantno od te ništavnosti radi ‘neštavnost’. „Ako te ikada“ osim što je riganje adrenalinske vatre u žestini, jest najkraći i najefikasniji opis domaće sociopsihopatologije; diskurs muškog šovinizma u kojem je kraj ljubavne veze ujedno i katastrofalni kraj (nekoliko) života. Pjesma koja objašnjava 80 posto svih ovdašnjih crnih kronika. Kao predzadnja, „Beskraj“ (ujedno i odavno pušteni prvi singl albuma) otvara novi moment eskapizma, dok ga posljednja „Ekspedicija“ eksponencijalno podiže do nivoa s kojeg, još jednom i ovaj put konačno, dolazi odgovor na pitanje „Gde ćeš“.

Ovaj album dolazi kao samonosiva i zasebna cjelina i nipošto nije neki ishitreni potez u kontekstu da je došlo vrijeme da se Repetitor konačno oglasi novim uratkom, obzirom da je od prijašnjeg „Dobrodošli na okean“ prošlo već četiri godine. „Gde ćeš“ jednostavno sjeda kao kruna dosadašnjeg rada i dokaz da je bend i ovog puta otišao korak dalje, nije izigrao svoje postulate, nije izgubio energiju i ne pokušava se svidjeti nikome. Repetitor je gotovo planetarni endem kad je rock and roll u pitanju.

Ocjena: 10/10

(Monlee Records, 2016.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate