Razgovor kao eksperiment Martine Miholić

U blagdansko vrijeme iako su jako popularni istovremeno su i vrlo neomiljeni domjenci i proslave povodom još jedne poslovne godine privedene kraju. Na jednom takvom okupljanju, među akademicima od uvaženog umjetnika dobila je kometar “što ne bi malo zaplesala na stolu”. Situacija se dodatno razvila kad ju je na to muško pitanje, kolegica stala braniti njenu negativnu reakciju pa se sve pretvorilo u dugo prepričavani događaj. Tko zna, možda je i takav način razgovora, na formalnoj zabavi bio poticaj Martini Miholić za razvijanje ideje o istraživanju upravo konvencionalnih razgovora i povezivanja umjetnika i onih koji to nisu.

Kada si kreirala koncept ovog rada što su bili postavljeni ciljevi, razlozi takvog djelovanja?

Martina Miholić: Cilj ove ideje zapravo je sam “Artist Speed Dating” proces, tu formu koja je već od ranije razvijena kao alat za pronalaženje ljubavnih partnera koristim kao što bi slikar koristio kist i temperu. Ne znam da li bi mi se ova situacija kao tema razmišljanja desila da sam cijelo vrijeme bila u Hrvatskoj, mada evo upravo “Artist Speed Dating” radim ovdje.

Sama ideja pala mi je napamet spontao u nekom razgovoru, ali potreba za ovakvom formom došla je iz ideje tj. osjećaja da postoji potreba da nas se skenira kao da imamo bar kod. Nije u pitanju samo situacija dejta (suvremena verzija arhaičnog spoja – op.autora) nego i kada smo prisutni na nekom događaju postoji ta serija pitanja koji svaki razgovor sadrži i sve se svodi na: Čime se baviš, gdje si bio, tko je bio tamo…

Zvuči kao da je samom razgovoru zadana forma, na koja pitanja treba imati spremne odogovore, vremensko ograničenje…

Martina Miholić: Ma ne zapravo, “Artist Speed Dating” je ogoljela forma onoga što se događa recimo na otvorenjima izložbi. Mene općenito u mom radu zanima percepcija i kontekstualizacija. Možda je u konačnici kontekst drugačiji od kulture do kulture, ali uvjek ćeš na otvorenju izložbe imati situaciju gdje su ljudi prisiljeni voditi small talks.

Dakle jednio što je zadano ovdje je forma kratkog razgovora, baš kao odraz društvenih medija koji funkcioniraju na principu kratkog predstavljanja. Kroz par riječi, kategorija i fotografija se predstavljaš ljudima i tada si to ti. Ja nisam pro takve komunikacije, nisam nti protiv, jednostavno u svom radu ne volim se baviti temama koje su potpuno jasno politički ili nekako drugačije nekorektne ili korektne, pa si ti još jedna osoba koja naglašava kako je nešto nekorektno ili nešto promovira jer je to jako-jako super. Zanimljivi su mi pojmovi i situacije koji lako mogu zaći u zoni licemjerja: konkretno dovesti te u situaciju gdje nešto negativno pričaš o nečemu, a to sam radiš. Vrlo često nam se događa da se negativno određujemo prema nečemu, a nađemo se u posve istoj situaciji gdje sami komuniciramo na taj način. Small talks su svakodnevnica i realnost unutar koje pokušavamo profurati neke svoje ideje i projekte i to je činjenica. Upravo ogoljevanjem te situacije iz realnog života kroz “Artist Speed Dating” pokušavam vidjeti koje je činjenično stanje tih malih razgovora i nekako ih osvijestit kroz afirmativnu formu gdje ljudi slobodno mogu prići nekom umjetniku u kontroliranim uvjetima i obratiti mu se, što u konkretnoj situaciji nekog otvorenja izložbe ne bi napravili ili nisu imali priliku nego su cupkali sa strane i mislili “dal’ da uletim ili ne”, a zanima ih.

Kakva je bila reakcija i odaziv umjetnika?

Martina Miholić: U slučaju Zagreba, odnosno HDLU-a prvenstveno sam ponudila sudjelvanje umjetnicima koji su članovi, ali naravno i neke druge. Kontaktirala sam stvarno veliki broj umjetnika jer sam računala da će u Bačvi biti stvarno dosta mjesta. Ne ulazim nešto sad previše znanstveno u statistiku koliko ih se odazvalo, tko se ispričao, tko se kasnije javio. Zapravo su mi puno važnije njihove reakcije na proživljeno iskustvo i zaista je bilo komentara u smislu: “Znaš, dolaze ljudi koji stvarno imaju konkretna pitanja…” do potpuno suprotnih slučajeva kada su umjetnici morali čupati pitanja iz posjetitelja.

Da li ih je bilo podjednako muških i žena?

M.M.: Podjedank odaziv umjetnika i umjetnica bio je jedino u Sisku, u Poreču su bili većinom muški, a u Zaboku i Zagrebu znatno više žena nego muškaraca. Ne znam još zašto je to tako, ali definitvno ću se još pozabaviti tim pitanjem.

Kakav je bio odaziv na dosadašnjim brzinskim spojevima, i kakv je bio odaziv Zagrepčana?

Martina Miholić: U Sisku je održan prvi “Artist Speed Dating” u sklopu noći muzeja i to je bilo odlično popraćeno jer svi stvarno hrle na tu noć muzeja. Zanimljivo je da se je u HDLU u 12.30 moglo razgovarati s Katom Mijatović koja je naša predtavnica na bienalu pa nije bilo baš popraćeno. Opet različiti su konteksti i prostori, prostor galerije ipak predstavlja jednu instituciju. Tu bi se vratila na tu pet minutnu formu gdje me zanimalo kako će kolege, a kako publika reagirati i stvarno u pet minuta biti spremni komunicirati unutar jedne institucije na način da stvarno nekog upoznaju, da ispričaju nešto o sebi. Bilo je svakavih reakcija, mnogi su bili jako sramežljivi i protiv bilo kakvog ulaska u krug “Artist Speed Dating”. Dalje>>

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 €

5.00 €

10.00 €

20.00 €

50.00 €

100.00 €

200.00 €

Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute