Rambo Amadeus na krovu MSU: Melankolija pod suvremenim zvjezdanim nebom

Rambo Amadeus sinoć je bio nekako rezigniran i razočaran, unatoč urnebesnim štosevima koji su inherentni njegovom biću i koje je prosipao nezajažljivo kao i uvijek.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Rambo na krovu MSU (Foto: MSU/Facebook)

Rambo na krovu MSU (Foto: MSU/Facebook)

Poznato je da poklonici Ramba Amadeusa, jednog od najpametnijih i najduhovitijih sinova naših naroda i narodnosti, njegove koncerte pohode pobožno i redovito, tretirajući ih više kao seansu mentalne higijene nego kao tek još jedan koncert. Razlog tome je jednostavan: Rambo nikada nije odsvirao dva ista giga, njegovi su nastupi uvijek proizvod raspoloženja u koji ga ubaci stanje društveno-političkog kaosa u kojemu živimo, te male, u stand-up zapakirane improvizirane lekcije o svijetu zabluda i besmisla koje nas okružuje i pritišće nam egzistenciju, pa ih okorjeli fanovi najčešće pohode da čuju što je svjetski mega car posljednje zaključio o univerzumu i kapitalizmu, te da se dobrano nasmiju uz legendarne hitove uvijek izvedene na neki novi način, uz novu društvenu kritiku.

Bilo je stoga neobično prisustvovati sinoćnjem koncertu koji je, bez pretjerivanja to mogu reći nakon dvadesetak pogledanih Rambovih koncerta u posljednjih četvrt stoljeća, bio melankoličan i nekako tužnjikav. Rambo Amadeus sinoć je pod zvjezdanim nebom na krovu zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti bio nekako rezigniran i razočaran, unatoč urnebesnim štosevima koji su inherentni njegovom biću i koje je prosipao nezajažljivo kao i uvijek. Koncert je započeo nježno, nekom novom stvari u jazz maniri, odmah na početku predstavivši svoj sekstet, a nastavio ga je u istom blagom tonu s Guru Sizifom. Odmah je na početku rekao i da neće svirati hitove, jer nije on zamrzivač pa da svira nešto staro 30 godina, nego će malo isprobavati kako nove stvari fukncioniraju na terenu i imaju li šanse postati hitovima.

Atmosfera je na koncertu, zbog nepoznavanja dijela materijala, bila nekako stišanija nego obično, iako je publika reagirala na sve njegove upute i ponavljala refrene, a snimljen je i kolektivni video za Antonijeve unuke, za slučaj da mu jednog dana ne budu vjerovali da je svirao na krovu muzeja i bio ‘svoj na svome’.

Redao je Rambo melankolične pjesme jednu za drugom, no odsvirao je ipak legendarnu “FAP Mašinu”, “Bolje 1 vruće pivo nego 4 ladna”, a bogami i “Fela Kuti, druže stari” koja, u svjetlu svega što se događa na ovom otužnom i poviješću bremenitom balkanskom poluotoku, nikada nije zvučala tužnije. Odsvirao je i “Amigdalu”, novu satiričku stvar o malom atavističkom gangliju čija je prava uloga prestala postojati još u doba kada smo u strahu bježali pred divljim zvjerima, a danas je zaslužna za panične napadaje  suvremenog čovjeka i glavni je razlog zbog kojeg ljudi pohode psihijatre. Priznao je Rambo da ima ljubavnih problema još tamo od svoje 14. godine i da se sa psihijatrima druži već dugi niz godina, potvrdivši time da i najsamosvjesniji ljudi u nelagodi žive u ovom postmodernom kaosu u kojem se svijet globalno zatekao. Vrhunac večeri bila je genijalna  klapska izvedba popularne pisme ‘Mrižu plete barba Spajdermen stari’.

Na bis je izašao dvaput, odsviravši uz svesrdnu potporu publike “Čobane, vrati se”, te koncert zaključio pesimističnom “Don’t Happy, Be Worry”, jasno davši do znanja da se i sam osjeća nemoćno pred svom navalom primitivizma i da danas samo budale mogu biti optimistične.

Ne može se s Rambovih koncerta otići nezadovoljan, ali nikada dosad nisam s njegovog giga kući otišla zabrinuta. Jer, ako je i svjetski mega car tužan i rezigniran, kako da njegovi podanici budu bolje? Nešto dubinski ne valja s ovim svijetom, ako se više ne može na sve užase koji nas okružuju gledati s dozom humora i optimizma, s vjerom kako je u pitanju samo faza iz koje ćemo se iskobeljati ako budemo pozitivni i kritički nastrojeni prema svemu što nas okružuje.

Dodala bih još samo kako je najavljivanje izvođača, kao i poziv publici na skandiranje da izađe na bis, bilo posve nepotrebno i izazvalo je blagu konsternaciju u gledalištu. Svaka je publika uvijek sposobna to učiniti i sama, bez ikakvog vodstva i inicijative organizatora koncerta, a posebno zagrebačka publika koja Ramba Amadeusa osobito štuje i voli nježnom ljubavlju već tri desetljeća.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate