Radost! ‘U zoni’ – zenit elektrificiranog autsajderskog teatra apsurda

Novi studijski album zagrebačke grupe Radost! može se već gledati i kroz prizmu onih najboljih objavljenih u prvoj polovici ove godine na domaćem terenu.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Radost! 'U zoni'

Radost! ‘U zoni’

Nije baš neka sreća biti intelektualno čeljade u Hrvatskoj, pa još manja kad se ironično, pa čak i sarkastično želiš tome narugati jer će te prosta aritmetika dovesti do toga da ti od publike ostaje par istomišljenika i prijatelja, dok do velike većine to što radiš gotovo i da ne dopire. Pa još kad ispadne da si gotovo pa jedini na sceni. Jedini koji u istu kašu muti štogod nađe prigodnim za izraziti se, bio to tekst s Wikipedije ili oporo-gorki haiku i sve uvijeno u formu rocka kakva je dominirala tamo negdje s kraja 1960-ih do sredine sedamdesetih, kada je rock bila platforma za slobodno istraživanje neomeđena stilovima i minutažom. Nije sreća, ali može pričinjavati radost. Čini se nestvarnim da u jednoj Hrvatskoj uopće postoji takva grupa. No, ovaj opis može se ‘priljepiti’ samo jednom hrvatskom sastavu, a to je Radost!.

Upravo je Radost! taj elektrificirani autsajderski teatar apsurda. Čak je i najbenigniji naziv benda s protokom godina i našim zajedničkim putovanjem do društveno-političkog gliba u kojem se nalazimo postao subverzivan. Zvati se jednim nepatvorenim pojmom ushićenog dječjeg veselja (uz to i s uskličnikom na kraju) u zoni čemerne ozbiljnosti u najmanju ruku je volšebna sprdačina kompletnog zonskog mentalnog kompleksa.

Možda upravo i naziv posljednjeg albuma grupe potencira taj fokus na ‘zonu’, jer se grupa na svim dosadašnjim albumima znala vješto poigrati naslovima čineći ih nedjeljivim kovanicama od naziva benda (Radost! oslobađa, Radost! jede svoju djecu, Radost! si i u radost ćeš se pretvoriti). „U zoni“ tako donosi najzaokruženiji konceptualni studijski rad do sada, prvenstveno kreativnog pokretačkog dvojca Radosti, Branka i Gorana Bogunovića, te Dimitrija Petrovića i Dina Kraljete koji kao ritam sekcija čine fizičko bilo cijele te artističke konstrukcije.

Deset ponuđenih pjesama, ujedno je i deset potpuno međusobno glazbeno različitih minijatura od kojih svaka može stajati kao zasebni singl u programima jednako tako luckastih radijskih emisija raspoloženih za provokaciju garniranu intelektualnom šalom. U svakom drugom formatiranom stanju uma (čitaj; etera) Radost! se ne može doživjeti, koliko god se radosno čitale vijesti i vremenske prognoze. Radost! tamo nije dobrodošla. Možda je to s dobrodošlicom dobar početak i za uvid u materijal.

Album „U zoni“ otvara pjesma „Ali nismo“ čiji stihovi „Mi smo mislili da smo pozvani, ali nismo“, već na početku ukazuju i status Radosti! u svakom pogledu, a u širem smislu, od potrebe intelektualaca ovom društvu, do njihovog čudnog (ne)prisustva na sceni, možda otud i salva vulgarnosti u drugom dijelu pjesme. Već tu je jasno da se Radost! kao kolektiv bavi isključivo čitanjem između redova, kako u društvenom kontekstu, tako i u umjetničkom. Naredna „Primarno je sekundarno“, tu tvrdnju podebljava. U glazbenom dijelu moglo bi se pojednostavljeno reći da je to Kojina muzička škola Discipline kičme, ali s jasno ispaljenom parolom o govnu i čokoladi u kojoj su iz Radosti! uspjeli u par stihova ismijati ljudsku povodljivost i centrifugirati je potom do Frommove antropologije kroz „Čovjek preživljava jer se prilagođava“.

Pjesma „Potez“, kao da je nastavak tog naukovanja u potrazi za odgovorom na niz pitanja: Kako pristupiti mladoj osobi, proširiti joj vidike, kako predati štafetu odgovornosti, pokušati objasniti da prst iz guze nema okus čokolade i pri tom ne biti dosadni patronizirajući matorac? Misija je to ove, još jedne u nizu pjesama namjerno iščašene percepcije (iako tu nažalost nema ničeg iščašenog, ali u društvu iščašene percepcije, logika se čini iščašenom).

Za pjesmu „Snuždeni“ bi možda najbolje bilo reći kako se divimo kad reper Kendrick Lamar otkrije milozvučne vokalne harmonije ex-Yu jazz rock sastava November i semplira pjesmu „Ostavi trag“ na „Damn“, ovogodišnjem hip-hop albumu godine, ali ovaj nadahnuti izlet u retro vode melodičnog višeglasja grupe Radost! s druge strane će naravno proći nezapaženo. To je da čovjek jednostavno ostane snužden na sve.

„Copy paste less more nothing all“ stihovi su pjesme „8-bit“ i njima je sve kazano, a otpjevao ju je svojim vilinskim glasom gostujući Ivan Ščapec onako kako samo on to može. Tu se možda treba osvrnuti i na ostale gostujuće glazbenike, dapače odličnike scene. Na „8-bit“ pored Ščapeca učestvuju i Hrvoje Nikšić i Branimir Norac. Nina Romić i Zvonka Obajdin su pjevale prateće vokale na nekoliko pjesama, a zanimljiv je angažman Ivane Dragičević kao naratorice u pjesmu „Vikipedija“. Na tu pjesmu bi i jedan Rambo Amadeus mogao aplaudirati. Uglazbljeni su citati iz knjige „Denial of death“ Ernesta Beckera dohvaćeni s članka Culture engleske verzije Wikipedije u veljači 2015. Preveli su ih i prilagodili Bogunovići, a u konačnici Dragičević uz glazbenu podlogu čita o samom korijenu šovinizma i nacionalizma.

Dok pjesma „Samba“ otvara filozofsko pitanje zašto ljubav miriše po konjima, „Tko te gleda“ se bavi nevidljivošću trendfollowera. „Rođen nezadovoljan“, kao posljednja autorska na albumu, himna je generacije koliko god generacija bila nesvjesna njena postojanja. Himna je to ‘buntovnika s društvenih mreža’, onih nespremnih na suočavanje sa sobom i s drugima, u vremenima izrazito slabih osobnosti, koje je Radost! jednostavno, ali točno, okarakterizirao kao rođeni nezadovoljni jer su kontrastno podvojeni („Miran ali nervozan, radostan ali žalostan“). Dobro je primijećeno i u pjesmu utkano da ciklusi ne postoje u takvim životima, je kako Radost! to odlično poentira; izmjenjuju se jedino ljetna fijaka, proljetna depresija, jesenji splin i zimska čamotinja.

Album zatvara „Kozak“, istoimena pjesma Lukasza Szopa, što je samo dodatno širenje vidika na neke druge pasivne krajeve, jer ima tih ‘Kozaka koji vole kidati plehove’ na sve strane.

„U zoni“ je dakako dostupan na Bandcampu. Objavljen je u za vrijeme proljetne depresije, odlično je legao sad u vrijeme ljetne fijake, a bit će uhu ugodan i u jesenjem splinu i zimskoj čamotinji koji su pred nama. Radost! jednostavno trebate pustiti u vašu zonu.

Ocjena: 8/10

(Samizdat, Bandcamp, 2017.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate