Koncertni report

Svemir u KSET-u na ponovljenom koncertu (Foto: Ivan Laić)
Svemir u KSET-u odsvirao do kraja

Filmska recenzija

The Eyes of My Mother
'The Eyes of My Mother' - istinski poremećen arthouse horror

Rade Šerbedžija: Umjetnik nije onaj koji se divi caru, kralju ili predsjedniku

Razgovor s glumcem svjetskog glasa, nekoliko sati prije njegova nastupa na festivalu Dalmatinske šansone u Šibeniku.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Rade Šerbedžija (Foto: Tris.com.hr)

Rade Šerbedžija (Foto: Tris.com.hr)

Kad netko kaže da će prvi put izvesti i snimiti pjesmu staru 34 godine, to uvijek miriše na prevaru. Jer, da je išta valjala, odavno bi bila snimljena. No, Rade Šerbedžija je na jučerašnjoj tiskovnoj konferenciji festivala Dalmatinska šansona u Šibeniku ispričao romantičnu priču o pijanoj noći uz pelinkovac na brodu između Silbe i Zadra, kada su on i pokojni Momčilo Popadić napisali pjesmu „Brodovi“, da skoro pa da je jedva čekamo čuti. Šerbedžiju smo priveli nakon presice…

Jedva držite oči otvorene.

Ništa nisam spavao.

Tko je kriv: Šibenik ili pun Mjesec?

Ne znam, Šibenik nije sigurno. Lijepo mi je tu. Nekada sam često dolazio u Šibenik, snimao sam tu mnoge filmove. Vezan sam za taj grad i sve ove gradiće u okolici, Rogoznicu, Marinu, Vodice…

Ovogodišnja Šansona posvećena je Arsenu, a i na presici se stalno inzistiralo na vašem prijateljstvu s Dedićem. Kakva je doista bila ta suradnja dvojice priznatih umjetnika, je li to bio sudar dvaju ega?

Moj ego nikad u takvim situacijama nije smetnja, a naročito prema Arsenu. Odrastao sam uz njegovu estetiku, i u poeziji i u pjesmi. Za mene je uvijek bio bez premca, tako da ja nisam imao niti želje niti razloga da se natječem s njim. I sebi i javno sam priznavao da je on moj veliki uzor. Ne samo meni, nego čak i rock and roll dečkima. Rundek, Bregović, Štulić… Svi su oni izrasli iz Arsenovog pogleda na svijet, iz njegove divne ironije, sarkazma, cinizma. To su sve lijepi predznaci za neku suvremenu poeziju.

A njegov odnos prema vama?

A Bože moj, on je bio takav da je često kroz cinizam i autocinizam sve nas podvrgavao kritičkom oku i uhu.

Dakle, rugao vam se…

Uvijek. Za svakog je imao rečenice koje nas spadaju. Međutim, ima jedna druga stvar koju pamtim – znao je biti i težak u suradnji, u svemu, ali kad dođe stani-pani onda je Arsen Dedić bio pravi, najpraviji tip. I to je pokazao svojim životom.

Spomenuli ste maloprije Štulića, čiju ste „Meni se dušo od tebe ne rastaje“ uvrstili u repertoar. Je li vas njegovoj poeziji privukla činjenica da ste oboje prošli kroz fazu disidenta. Njegova doduše, još traje, a traje li i vaša?

Mnogo sam više bio pojmu disidentstva u vrijeme bivše Jugoslavije, praveći neke predstave, govoreći kritički o mnogim stvarima u tom društvu. Naravno, volio sam svoju zemlju u kojoj sam živio i odrastao, ali uvijek je bilo razloga da kao umjetnik budeš disident. Uostalom, to je i Arsen bio cijelog života, u svim sistemima. Zadaća svakog umjetnika je da bude disident u odnosu na državu, institucije, na naciju i autoritete, kao što kaže Miroslav Krleža. I to je živa istina. Ne rađa se nijedna prava umjetnost iz apologetstva prema društvenom sistemu i vlasti. Dakle, u našoj prirodi je bliže biti pobunjenik, onaj koji zamjera, ispituje, kritizira, negoli onaj koji se divi caru, kralju ili predsjedniku vlade.

Znači, disidentstvo u vašem slučaju nije izbor, niti stjecaj okolnosti. Nešto kao poziv…

To je jednostavno umjetnički nagon. I u tom smislu, to je bilo vidljivije za ljude koji su se bavili teatrom i filmom. To bi se manje moglo reći za Štulića koji disidentstvo kroz svoju pjesmu i ne može toliko provući, koliko kroz svoje osobne stavove. Uvijek sam u svim svojim kritikama nastojao pronaći način da kritiziram pojedine stvari i likove u politici i društvenom životu, a pokušavao sam pritom biti oprezan da to ne ispadne kritika prema narodu, cjelinama, građanima.

Ima li u vašim stihovima bunta?

Ima, ima dosta.

Smatrate li se uopće pjevačem? Imate 13 albuma iza sebe, a da zapravo nikad niste zapjevali.

Pjevam ono što mogu, a to su uglavnom šansone. Pjevao sam doduše i vrlo zahtjevne stvari u mjuziklu „South Pacific“, s Glenn Close, ali to do ovih prostora nije došlo. Na tome sam morao raditi, jer se nisam baš u životu trenirao da budem pjevač.

A eto, upravo ste novinarima predstavili i ‘Greatest hits’ kompilaciju…

To su sve šansone i balade, vrlo su rijetke pjesme u kojima idem baš u „pravo“ pjevanje. To mi ni ne leži i toga sam svjestan. Cijeli moj stil pjevanja dolazi iz poezije.

To da, uvijek ste cijenili snažan i izražajan stih. Ali, ne znam jeste li primijetili, danas više nitko ne čita poeziju. Ovo pokemonsko vrijeme smatra je staromodnom, dosadnom, atavističkom…

Ovisi kako je se interpretira i upotrebljava. Recite mi, je li nastup Leonarda Cohena staromodan?

Pa nije.

A pjesme mu jesu, na neki način. Cohenova poezija je srcedrapateljna, ali način na koji on to plasira je odjednom njegov stil i on sam. Ne želim se uspoređivati s takvim velikanom, ali to je negdje i moja slična emotivnost. Mnogo upotrebljavam svoje stihove, objavio sam tri knjige pjesama, a čovjek kad pjeva svoje stihove onda je to njegovo autorstvo, njegov glas, to je on.

Dobro, to je drugo. Ali poezija kao takva… slabo se čita, a samim time pjesništvo postaje ishodištem umjetničkog elitizma, gotovo snobizma.

Tu jednu stvar treba razložiti: ponekad i najbanalniji stihovi, na rubu kiča, odjednom postanu fenomenalno atraktivni u jednoj pjesmi. Možda se radi o namjernom cinizmu ili kiču. Kad sam radio filmove s mojim prijateljem Živojinom Pavlovićem, jednim od najvećih filmskih režisera, jednom smo se zakačili jer sam bio veliki protivnik novokomponirane pjesme, nisam je mogao smisliti. A on me pitao da gdje sam ja rođen? Tko pjeva te pjesme? Pjeva moj narod, kaže, znači to je njihovo srce, njihova glava. I odjednom počneš drukčije razmišljati. Odjednom ti neki stihove, koji su smiješni i banalni, stvaraju neku posebnu poetiku. Ne možeš ti reći za Garavi sokak da rade vrhunsku poeziju, ali toliko su zajebani i smiješni, divni u svojoj banalnosti. O tome se radi.

Kad smo već kod elitizma. Kazalište Ulysses, Brijuni…

To s elitizmom uopće nema veze. Kažu: aha, Brijuni, to je elitizam, jer su tamo skupocjene vile. Ali mi nemamo doseg do njih, niti smo mi njihovi stanari. Spavamo u vojnim hotelima, vrlo niske razine komfora, ali je sve oko nas divno; priroda, park, tvrđava… Sve je kako je bilo nekad, božanstvena je tišina i u tome smo ekskluziva. Nikako po komforu.

Okej, naspavajte se.

Hvala, hoću.

 

Tekst je objavljen u suradnji s portalom TRIS.com.hr

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate