Komentar

Facebook profil Ministra Orepića u trenutku postavljanja isprike dekanu FER-a zbog policijske racije u KSET-u
Oprostite ministre Orepiću

Glazbena recenzija

Bob Dylan 'The Real Royal Albert Hall 1966 Concert'
Bob Dylan 'The Real Royal Albert Hall 1966 Concert' - Krivo je pravo

Punčke: Nije bilo milosti prilikom rada na drugom albumu

Nakon što su i publika i kritika unisono nahvalile prvijenac 'Sunčano s povremenom naoblakom', Punčke su uz neprestano sviranje po regiji i Europi uspjele pronaći vremena i objaviti novi album 'Ništa nije kako se čini', a njegova koncertna promocija dogodit će se u subotu 14. svibnja u Tvornici Kulture. Ususret zagrebačkom koncertu propričali smo o muzici, feminizmu i raljama života s uvijek iskrenom i srčanom Lucijom Ivšić, lirskim srcem i vulkanskom energijom benda.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Punčke (Foto: Ira & John)

Punčke (Foto: Ira & John)

Postojite već devet godina, a u posljednje dvije godine bogme ste se nasvirale, a objavile ste i dva albuma. Osjećate li se već kao prekaljene muzičarke?

Lucija Ivšić: Osjećamo se kao da smo tek počele! Nakon objave albuma smo se vratile na nulu. Mi to tako gledamo, sad sve ide ispočetka jedino, eto, imamo nešto iza sebe što nam ide na ruku, ali realno se ponovno borimo. Ljestvice su se podigle, novi ciljevi su postavljeni, sad tek kreće ozbiljan rad. Nama na sreću (hejterima na nesreću), spremne smo na sve i nema toga što će nas obeshrabriti.

Nakon prvijenca hvaljenog i od publike i od kritike, kakve su sad reakcije na novi materijal? Meni se osobno, kao slušateljici, čini da ste na ovom albumu nekako sazrele, kao da je mračniji, masniji od prvog koji je bio nekako djetinje entuzijastičan. Što se promijenilo, jeste li odrasle?

Lucija Ivšić:  Odrastamo i dalje, ali stigle su nas neke ozbiljnije priče, ozbiljnije situacije, stvarnost je uzela svoj danak. Ovo sad zvuči baš patetično, ali zaista nije bilo milosti prilikom rada na drugom albumu. Stavile smo se pod mikroskop, spustile na zemlju i direktno ukazale na sve nedostatke na kojima je trebalo raditi. Bilo je teško i na bendovskoj, ali i na osobnoj razini, jer smo taman sve tri ušle u fazu završetka fakulteta, prvih zaposlenja pa su tu došli i privatni problem, depresija, nesanice, svađe… Sve se to može čuti na albumu, ali isto tako se može čuti da smo se uspješno izvukle iz tog mraka i da se ne damo tako lako.

Na što se referirate naslovom albuma “Ništa nije kako se čini”? Je li u pitanju spoznaja neke univerzalne ontološke istine o tome kako je sve tek privid?

Lucija Ivšić: Objektivizacija pojedinca, ljudskih osjećaja, truda i rada koji se krije iza svakog djela je nešto sveprisutno. Rijetki su ti koji se nakon neke pjesme zapitaju što se krije iza toga, zašto je ta pjesma takva kakva jest, koliko je truda u to uloženo, suza, problema, unutarnje borbe, ali zato su česti oni koji jasno i glasno odmah osuđuju tuđi rad bez ikakvog promišljanja, suosjećanja, argumenata. To je nešto što me jako mučilo dugo vremena i upravo zato je cover albuma potpuno crn s obezglavljenim torzom žene bez udova. Torzo predstavlja mene i sve nas koji nešto radimo iskreno, ulažemo puno vremena i truda i potpuno neiskvareno glasno progovaramo o svojim osjećajima i teškim trenucima da bi na kraju zauzvrat dobili ocjenu, procjenu, nezainteresiranost, površnost i plitkost. Već sam stotinu puta rekla da je samo sadržaj bitan. Forma, oblici, izgledi, boje – to je sve vanjština, reprezentacija, spektakl. Kada bi svatko od nas bio svjestan svog neznanja i težio kopanju, istraživanju, učenju, grebanju ispod površine – sigurno bi u puno toga našao predivne stvari. Takav je i ovaj album. On predstavlja veliki mrak u koji sam ušla, u kojem sam plakala mjesecima, bila demotivirana, isfrustrirana, nesretna, bezvoljna, uplašena…ali sam se svim svojim snagama trudila izvući maksimum iz toga, saznati sve, upoznati sebe, prodrijeti u najtamnije kutke svoje ličnosti da bi na kraju pronašla svjetlo, izlazak i nadu.

Sjećam se da ste se u nekom intervjuu bile ograđivale od feminizma. Kako gledate na feminizam danas, kada život u ovom patrijarhalnom društvu postaje svakim danom sve konzervativniji i kad se ponovo vraćamo na onaj stupanj na kojem je ženi mjesto u kući? Zar ne bi svaka osoba, bez obzira na spol, trebala težiti nekakvoj rodnoj ravnopravnosti?

Lucija Ivšić: Nikad se nismo ograđivale od feminizma. Ograđivale smo se od definicije benda Punčke kao feminističkog benda i i dalje stojimo iza toga. Činjenica je da mi nismo feministički bend jer se kroz svoje djelovanje ne borimo direktno i svjesno protiv šovinizma, nismo aktivistički bend i ne pjevamo o borbi za ravnopravnost spolova. Svaki dan čitam članke na Libela.org, MUF-u i poštujem njihov rad i podupirem ih maksimalno, ali nakon što vidim koliko one znanja, vremena i truda ulažu u to, ja se ne mogu nazvati feministkinjom, jer ja toliko truda ulažem u svoju vlastitu borbu, u borbu protiv depresije, u borbu protiv OKP-a. Za nas feministički bend znači raditi sve to što sam gore navela, a mi to kroz bend ne radimo. Mi smo bend koji svira zbog sebe, koji se isključivo bavi unutarnjim i osobnim borbama, emocijama i intimnim problemima. No, ako naše djelovanje i postojanje indirektno utječe na poboljšanje slike o ženama i njihovoj poziciji u društvu, radu i stvaralaštvu, naravno da nam je drago zbog toga. Odavno smo rekle da se ne želimo kategorizirati ni na koji način, pa tako ni kao feministkinje. To ne znači da smo zadrte i da smatramo da je ženama mjesto u kuhinji. NE! Osobno smatram da je nazvati se feministkinjom velika stvar jer ona po meni podrazumijeva i svjesni rad i borbu, podrazumijeva neku pozadinu, argumente. Zar nije dovoljno to što već samim svojim djelovanjem dokazujemo da su žene u potpunosti jednake muškarcima, da i one znaju svirati, studirati, završiti tehničke fakultete, izraziti svoje mišljenje, biti neovisne? Dalje>>

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate