Usprkos slabijoj posjeti i neusporedivo jačem line-upu drugoga dana, otvaranje Brijačnice pružilo je sasvim dovoljno razloga da ga, barem u kvalitativnom smislu, proglasimo uspješnim.
Svima koji su, poput potpisnika ovog teksta, tinejdžerske godine proživljavali devedesetih, drugo izdanje Brijačnice zasigurno je u sjećanje dozvalo legendarni festival po imenu Fiju Briju. Headlineri oba dana su perjanice scene koja je potvrdu svoje kreativne i tržišne snage doživljavala upravo na spomenutim „masovkama“ u velikom Domu sportova, a da su te ’94 ili ’95 smjeli nastupati u Hrvatskoj, bendovi poput Obojenog programa ili Oružjem protivu otmičara vjerojatno bi dijelili stage s Pipsima ili Urbanom.
Također, i tada i danas ovakve nam glazbene smotre omogućavaju vrlo solidan presjek scene, od novovalnih pionira do onih koji dolaze. Glavna razlika, međutim, krije se u značaju ova dva festivala; Fiju Briju u to je vrijeme predstavljao urlik protiv ludila koje nas je okruživalo i dokaz da dance budalaštine i domoljubne žalopojke nisu uništile rock’n’roll na ovim prostorima. U petak se, djelomično i zbog „konkurencije“ u obliku rukometnog polufinala i tradicionalnog hypea oko Noći muzeja, okupilo tek nekoliko stotina ljudi, pri čemu ih je dobar dio stigao tek na zadnja dva izvođača te Gatuzu i (u nešto manjoj mjeri) beogradskoj trojki Straight Mickey & The Boyz „omogućio“ koncert pred poprilično praznim Boćarskim domom.
Prva dva benda, Broken Ideas i Čao Portorož, nisam uspio uhvatiti pošto sam stigao upravo u trenutku kada su Damir Trkulja-Šiljo i ostatak Gatuza obavljali završne pripreme za svirku. Nabrijani zagrebački dvojac, koji je uz njega donedavno sačinjavao samo bubnjar Goran Martinjak, se otkad sam ih posljednji puta gledao pretvorio u kvartet, što je, sudeći po onom što smo u petak vidjeli i čuli, bila jako dobra odluka. Proširivanje postave omogućilo im je da svoje pjesme obogate s puno više improvizacije, za koju itekako imaju talenta i sviračke kemije, te ih dodatno distanciraju od studijskih izvornika. Nažalost, truba Stipe Mađora gotovo se uopće nije čula zbog čega je njegova uloga na pozornici povremeno podsjećala na onu Beza, plesača u Happy Mondaysima. Set-listu su bazirali na novijim i superiornijim radovima poput „Oni govore“ i „Budi glasniji“, a izvedbama „Šutnje“ i „Povrijedili smo jedno drugo“ nisu pretjerano nedostajali ni Saša Antić, odnosno Bare, koji su ih sa Šiljom izvodili u originalu.
Straight Mickey & The Boyz su, najjednostavnije rečeno, razvalili! Basist Boško ovoga je puta bio odsutan, što se po virtuoznosti njegove zamjene i uigranosti benda, stvarno nije moglo primijetiti. Otvorili su s „Haos radi“, idealnim uvodom u njihov koktel garažnog bluesa na tragu Jona Spencera, bučnog rocka kakav je popularizirao Repetitor i neizbježnog „evanđelja po Koji i Canetu“. Čitav koncert odradili su punom snagom, glasno i žestoko, uz nekolicinu fantastičnih instrumentalnih dionica, „breakova“ u obliku klasičnog blues riffa koji prerasta u nezaustavljivu noisersku tutnjavu. U takvim trenucima postaju bend bolji od svojih pjesama, odnosno čak i najslabije stvari čine vrijednim slušanja. Iz prilično ujednačenog nastupa treba izdvojiti „Siguran“ i „Lakši“, na kojima su potrebi za „jammanjem“ ponajviše dali oduška, i izvrstan singl „Dalek svet“ kojim su zatvorili nastup.
Potreba za cover sastavom poput Le Cinema, čiji je repertoar zaustavljen u mladim danima punka i new wavea, već odavno ne postoji, premda su u petak bili prvi koji su koliko-toliko pokrenuli publiku, što i ne čudi uzmemo li u obzir da su, jedan za drugim, nizali vječno mlade troakordne punk bombe Ramonesa („Sheena Is A Punk Rocker“, „Blitzkrieg Bop“), Stublićeve rane ubode „Zajedno“ i „Boje su u nama“, i podsjećali nas na pale heroje vremena Kavkaza, Zvečke i Džuboksa („Krug“, „Maršal“). Dalo se naslutiti kako se Max, Piko i Barakuda nisu baš pretrgnuli po pitanju proba, no i dalje su, kada sve sjedne na svoje mjesto, izuzetno zabavna i energična sviračka mašina, baš kao u danima kada su dupkom punili Kulušić i Lap.
Pipsi su, pak, s lakoćom opravdali status zvijezda večeri. Krenulo je Ripperovom solo izvedbom „Pjevača Beatlesa i Stonesa“, tijekom koje je dio teksta gotovo odrežao i dao naslutiti da mu nešto opako nije po volji, što se nastavilo nervoznim prešetavanjem po stageu za vrijeme sljedeće pjesme „Narko“. Kombinirajući vrhunce „Fred Astairea“ i „Boga“ s novijim radovima, još jednom su, htjeli to ili ne, dokazali da „Zdenka i vanzemaljci“, „Juri Gagarin“ i „Bi li ili ne bi“ u srcima fanova nikad neće zamijeniti „Malenu“ ili „Dan mrak“. To je, od recentnijih pjesama, pošlo za rukom tek prekrasnoj „Htio bi da me voliš“ koja je spadala među najdojmljivije izvedbe čitavog prvog dana Brijačnice. Ripper i ekipa spadaju među rijetke koji će svoje skladbe uvijek pokušati odsvirati barem malo drugačije i koji svaki koncert osmišljavaju do najsitnijeg detalja, pa su tako intenzitet nastupa i popratna atmosfera kulminirali na bisu s „Gume na kotačima“ i „Poštarom lakog sna“. Na njima mu se dogodio i „Mišo moment“, u kojem je mirne duše mogao otići u backstage i prepustiti okupljenima da pjesmu privedu kraju. Završnica zaokružena s “2 x 2”.
Da rezimiramo, za otvaranje više nego dovoljno, a za konačnu ocjenu morat ćemo pričekati povratnički nastup Kojota, punkere Mašinko, starog nam znanca Kebru i sve ostalo što nas očekuje večeras.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
