Prophets Of Rage ‘Prophets of Rage’ – kontraofenziva

Konačno je objavljen dugo pripreman i dakako koncertno testiran eponimni prvijenac subverzivne američke super-grupe.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Prophets of Rage 'Prophets of Rage'

Prophets of Rage ‘Prophets of Rage’

Malo je priča o čvrstoj vezi koju kao sastav imaju Tom Morello, Tim Commerford i Brad Wilk. Malo je priča o takvim bendovima koji ‘dolaze u paketu’ i koji kad promijene frontmena postanu novi bend, a svaki put su donijeli recolucionarne stilske izmjene i osvježenja.

Naravno i dalje najjače poglavlje ostaje ono s Rage Against The Machine kad ih je predvodio ‘Che Guevara’ glazbenog svijeta devedesetih, Zack da la Rocha, čovjek koji je općenito unio najveću količinu pravedničkog gnjeva u modernu glazbu, općenito gledano. O značenju kasnijeg projekta Audioslave u kojem se u ulozi frontmena našao pokojni glas grunge generacije Chris Cornell, sve više govori vrijeme i pjesme koje su ostale, a sve manje priče o nekakvim ‘izdanim idealima’ koje su ih svojevremeno pratile iz puritanskih kritičarskih krugova. Ako se uzme da je riječ o prvom američkom bendu koji je 2005. nastupio u Castrovoj Kubi, dakle desetljeće prije Stonesa, i nakon toga na domaćem terenu nadziran kao sumnjivi protudržavni element, kako mi je osobno u intervjuu potvrdio sam Cornell, onda i ta epizoda govori o stavu i karakteru, a ne o izdaji ideala.

Posljednje Morellovo, Commerfordovo i Wilkovo udruživanje, ovog puta s nepatvorenim revolucionarima američkog rapa; Chuck D-ijem, B-Realom i DJ Lordom vratilo ih je na buntovničko ishodište – u Rage Againt The Machine. Ponajviše iz razloga što je set lista ovogodišnje ljetne turneje bila temeljena na sedamdeset posto udarnog RATM materijala. Prophets Of Rage su i glazbeno ishodiše RATM-a zbog snažne poveznice na crossover hardcorea, metala i hip hopa, koji je upravo spomenuti instrumentalni trojac gotovo i izmislio, jer ruku na srce, još od Rubinovog rada s Beastie Boysima i križanjem sa Slayerom, preko kasnijeg „Bring The Noise“ Public Enemyja i Anthraxa, hip hop i najekstremniji pravac metala je konstantno tražio zajednički jezik, ali nikad to nije sjelo kao što je sjelo s pojavom eponimnog Rage Against The Machine albuma 1992. godine.

Prophets Of Rage mogli bi se čak gledati kao neka vrsta naknadno snimljenog prequela RATM-a jer ga vokali Chuck D-ija i B-Reala čvrsto drže u domeni old skula, dok tutnjava iza njih nepogrešivo pripada RATM-u, što se dakako nije moglo reći za Audioslave. Reći da Prophets Of Rage spadaju u konfekcijski domet današnje post moderne, mogao bi tvrditi samo netko tko nije uživo iskusio malj i nakovanj ovog benda. Zagreb je imao tu prigodu iskusiti ga ljetos na Šalati na koncertu koji je po atmosferi bio među ponajboljima, ako ne i najbolji ove godine. To se ne bi moglo dogoditi da spomenuta postava nije čvrsto srasla u bend kao cjelina. Dakle, nije to ‘RATM bez de la Roche + Chuck D, B-Real i DJ Lord’, to je uistinu punokrvni novi bend s igračima koji imaju vjerodostojno pravo crpiti najbolje iz svoje prošlosti, ne samo RATM, već i Public Enemy (koje nipošto ne treba gubiti iz vida), jer POR je jednako moćna nadogradnja Public Enemyja koji nikad nije imao ovako moćan i napucan instrumentarij iza sebe.

U tom smislu gledano, Prophets Of Rage predstavljaju pročišćenje rapa od uloge najsnažnijeg konzumerističkog motora u kojoj se zatekao otkad je prestao biti istinski glas geta. S druge strane, ako zavirimo u obrazac metala, može se reći da su prave poruke konačno našle prave riffove i time dobile konkretan kontekst – kontekst kakav je metal imao u drugoj polovici osamdesetih i devedesetih, kad je doživio najveću moguću ekspanziju, a tada je društveno-socijalni kao i politički karakter bio neizbježan u tekstovima.

Od uvodne „Radical Eyes“ preko „Unfuck The World“, „Legaize Me“, „The Counteroffensive“, do završnih „Who Owns Who“, „Hands Up“ i „Smashit“ Prophets Of Rage precizno udaraju u mitove globaliziranog kapitalizma u želji za promjenom matrice ponajviše u mentalnoj sferi današnjeg svijeta koji za razliku od nekadašnjeg dobar dio života provodi u ‘internetskoj realnosti’. Mogao bi netko reći kako nedvosmisleno stajanje iza znakovlja crvene petokrake i čvrsto uzdignute šake promašuje poantu za nekoliko desetljeća i da je u to očajničko hvatanje za neke marksističke premise, ali ako pogledamo današnji svijet u kojem bujaju raznorazni supremacistički, neonacistički i fašistički pokreti sa svojim pogubnim ideologijama, uistinu je potreban netko tko može odaslati parolu „Unfuck the World“ i to iz benda koji baštini najjače momente crne i bijele kulture udruženi pod jednim egidom i na albumu kojeg morate odšarafiti glasno (u ‘udarničkoj’ produkciji Brendana O’Briena) jer vam se nameće kao nabrijani sparing partner s kojim se trebate suočiti.

Ovi ‘bikovi’ također razvaljuju ‘paradu’, da parafraziram naziv pjesme RATM kojom se kritizira agresivnost američke vanjske politike, ali ovdje u sasvim drugom kontekstu, ako se scena usporedi s paradom kojoj je svrha postala samodostatnost. Tugovanje za utihlim ‘glazbenim Che Guevarom’ bilo bi razmaženo i nepotrebno cendranje. Možda Chuck D i B-Real nemaju takav specifični megafon u glasnicama poput de la Roche, ali teško je nevjerovati onome što i kako kažu. Uostalom, Morello, Commerford i Wilk nikad nisu pjevački mikrofon ustupili papcima.

Ocjena: 8/10

(Caroline / Concord / Prophets of Rage / Universal, 2017.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate