Koncertni report

Bajaga, Josipa Lisac i Darko Rundek na 12. Pozitivnom koncertu u Domu sportova (Foto: Izidor Tačković)
12. Pozitivan koncert u Domu sportova - protiv AIDS-a i drugih pizdarija

Koncertni report

YU Grupa u Vintage Industrial Baru (Foto: Zoran Stajčić)
YU Grupa u Vintage Industrial Baru – rock mornari starog kova

Pravo na dostojanstven život ili pravo na odgovoran izbor

Ne rješava se pitanje bacanja novog života u surovi svijet sa tisuću eura i poreznom olakšicom pri kupnji kombija, već stvaranjem uvjeta za život dovoljno podnošljivim da se ne svodi na čekanje da prođe dovoljno vremena da dovoljno odrasteš i odseliš u Njemačku, Irsku ili Kanadu.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Dunja Ercegović zaustavlja povorku 'Pravo na život' (Foto: Dubravo Lepušić)

Dunja Ercegović zaustavlja povorku ‘Pravo na život’ (Foto: Dubravo Lepušić)

Udruga U ime obitelji ‘pučke mrziteljice’ Željke Markić organizirala je jučer, dakle, “Hod za život”, manifestaciju u kojoj su ljubitelji života prodefilirali gradom ne zato da prošire poruku ljubavi i dobrote, jer oni za to nisu sposobni, već s namjerom da, kao i obično, nekome negdje uskrate temeljna ljudska prava, pritom se sakrivajući iza isprazne sintagme kako je život svet. To zvuči kao viša moralna pozicija, a kojoj, prema njima, nasuprot stoje komunjare i pederi koji se zdušno zalažu za pomor djece. Svatko ima pravo na život, svako potencijalno biće mora biti ostvareno! “Every sperm is sacred”, kako su se šalili Montipajtonovci, ovi shvaćaju doslovno, pa se tako jedan od prvaka nove hrvatske duhovne obnove, Ladislav Ilčić, javno hvali kako nikada nije masturbirao! Istina, ta činjenica vjerojatno i objašnjava stanje njegove svijesti.

Život je, vele oni, svet. Je li jednako svet život sredovječnog srednjeevropljana srednje klase i jednog djeteta u azijskom ‘sweat shopu’ u kojemu robuje doslovno cijele dane bez pogleda na dnevnu svjetlost do trenutka kada se previne i izdahne od iscrpljenosti, neishranjenosti i bolesti. Jednako svet vjerojatno i jest, nisam stručnjak za ta pitanja, no je li jednako vrijedan življenja? Nasilno bacanje novog života u svijet u kojemu neće imati osnovne uvjete za sreću, ostvarivanje ambicija ili čak puko preživljavanje ne smije biti temeljna odrednica naše politike, jer ako netko ima pravo na život, to ne znači da imamo pravo taj život ostvariti pod svaku cijenu, pa i onu da isti mora biti nesnošljiv i ne vrijedan življenja. Doista, svatko bi trebao imati pravo na život, ali dostojanstven život. Bez dostojanstva, život ne vrijedi ništa. La vida no vale nada.

Odlučila se naša vlada na pronatalnu politiku, jer vele, Hrvati izumiru. Dat’ će oni tisuću eura za svako novorođenče, kažu. Tako će se Hrvati stati razmnožavati kao zečevi i valjda jednog dana napućiti zemlju. Te stvari se ne rješavaju jednoročnom isplatom od tisuću eura, pa to bi svakome trebalo biti jasno. Tisuću eura može djelovati kao poticaj tek onima najsiromašnijima da donesu još jedno dijete na svijet i time počine ekonomsko samoubojstvo dodavanjem još jednog proračunskog utega svom postojanju i produbljavanju agonije neimaštine. Oni kojima dijete ne predstavlja nesnosan financijski teret ionako neće imati fundamentalne koristi od uplate tih famoznih tisuću eura. No, tada je vlada shvatila da ipak nema tih novaca. Pa je prvi potpredsjednik i ‘glavni tamničar’ izjavio kako neće naknadu dobivati oni koji su potrebiti, već oni koji su zaslužni. Što je pritom mislio teško je pogoditi, ali zvuči kao nešto što bi svinje iz “Životinjske farme” napisale na svoj zid s pravilima.

Ne rješava se pitanje bacanja novog života u surovi svijet sa tisuću eura i poreznom olakšicom pri kupnji kombija, već stvaranjem uvjeta za život dovoljno podnošljivim da se ne svodi na čekanje da prođe dovoljno vremena da dovoljno odrasteš i odseliš u Njemačku, Irsku ili Kanadu. No, može li itko zamisliti da se ova garnitura političara koja se ne može udostojiti tri tjedna zaredom pojaviti na poslu, a zatim uzme slobodan tjedan zbog jednog neradnog dana, pobrine za bilo koga osim za sebe kratkoročno. Tko u to vjeruje, taj im vjeruje i na riječ kada mu kažu kako su oni životinje jednakije od drugih.

Dakle, “Hod za život” zapravo je povorka mržnje i netolerancije prema onima koji smatraju kako žena ima pravo odlučivati sama o svom tijelu, svom životu i budućnosti i kao takvoj treba joj stati na put. Na put su joj jučer stale dvije Dunje, Janković i Ercegović. Prva su napali redari kolone, nakon čega je doista nasilno privedena ona, a ne napadači. Druga je samo privedena. Dakle, koloni nasilnika koja gazi sve pred sobom u obrani prava na život treba se suprostaviti, no je li doista pravi način organizirati kontraskup koji će vikati uvrede dok oni prolaze? Nije li to jednako što ekstremni desničari rade kad povorka Pridea prolazi kroz grad? Zar doista moramo imati isti modus operandi?

Organiziran je taj kontraprosvjed za pravo na izbor na kojem su se govorima predstavnika mnogih LGBT, zdravorazumskih i inih udruga podigli glasovi razuma i suprostavili fašizaciji i klerikalizaciji društva. Velika diva Zdenka Kovačićek podigla je svoj glas u a capella izvedbama “Žena za sva vremena” i “Mercedes Benz” Janis Joplin, Denis Katanec izveo je jednu od najmoćnijih izvedbi svog “Florijana” ikad, nastupile su i U pol’ 9 kod Sabe, ali organizatori kontraskupa nisu znali bi li podržali izvođače koji nastupaju ili one koji su privedeni u policijskoj postaji, pa se stvar počela urušavati sama u sebe.

I to je dobra slika stanja našeg duha po pitanju otpora. Mi jesmo za otpor, ali ni sami ne znamo kako bi se oduprijeli. Malo negodujemo i urušimo se sami u sebe.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate