‘Put do mora’ je roman u kojem dva lika putuju po fantastičnom krajoliku. I ne biste vjerovali, to je sasvim dovoljno da vas uvuče u svijet Sanje Lovrenčić.
Ogromnu popularnost fantasyja neki kritičari objašnjavaju kao posljedicu progresivističkog skepticizma. Budućnost ništa ne nudi, a ako i nudi to neće biti ništa dobro (gotovo svi vizionarski romani o dalekoj budućnosti su distopijskog karaktera). Mit o napretku prokazao se kao mit, u znanost kao spasiteljicu čovječanstva nitko više ne vjeruje, jedina relevantna ideologija je ideologija akumuliranja kapitala i povećanja profita itd. Taj depresivni realizam ponukao je ljude da spas potraže u anakronim društvenim sustavima, a vjeru u znanost zamijene nekom formom misticizma i duhovnosti. Potraga za zlatnim dobom – vremenom u kojem je sve bilo bolje – po nekim kritičarima je temeljna odrednica fantasyja. To što zlatno doba obilježava čvrsta, autoritarna, gotovo uvijek muška figura, regresivni proizvodni odnosi i binarni, apsolutni ideološki sustav samo je prirodna reakcija na postmodernistički relativizam koji dopušta apsolutno sve i ne uspijeva poslužiti kao temelj konstruktivne kritike. Fantasy književnost na taj je način postala suvremena varijanta epske književnosti u kojoj doduše nema stiha ni stroge metrike, ali formulaičnosti, topike i ponavljanja ima na pretek.
„Put do mora“ ne odgovara u potpunosti ovako zamišljenom fantasyju. I dalje je riječ o „starom svijetu“ – svijetu izbrazdanom magijom i feudalnim strukturama – ali svijetu koji ni po čemu nije rekreacija zlatnog doba. Svijet je to u koji ulazimo u trenutku krize, a likovi koje u njemu susrećemo ni po čemu ne odgovaraju predodžbama revolucionara i hiperracionalnih korektora sustava, već više od svega nalikuju izbjeglicama bez stabilnog identiteta – ljudima koji se trude preživjeti u kaosu rata. Sviračica Tisya i graditelj Arne glavni su likovi ove sage. Tisya je čuvarica ognjišta, spremnik nikonimorske tradicije koju pokušava i sačuvati i suprotstaviti kaotičnom bezumlju u obliku barbarske horde. Arne je najveći graditelj poznatog svijeta, osoba koja u malom prstu ima sve zakone klasične mehanike, statike i arhitektonske estetitke. Nesupstancijalnom kaosu, destruktivnom i bezvrijednom jednoumlju „onih-koji-vrište-zajedno“, Sanja Lovrenčić će pokušati suprotstaviti dva naoko odvojena, a zapravo srodna aspekta ljudskih djelatnosti – poeziju i tehniku. No, to neće činiti s pijedestala. Arne i Tisya su prije svega punokrvni književni likovi, a tek onda bilo što drugo. Likovi s manama i vrlinama – pomalo naporni, pomalo uporni, pomalo racionalni i pomalo hiroviti.
„Put do mora“ ne nudi nikakve konkretne odgovore niti naznake predstojećeg sukoba. Ono što nudi je panorama svijeta kojim se kreću Arne i Tisya. I upravo u tom aspektu Sanja Lovrenčić briljira. Naime, „Put do mora“ je manje pripovijest o jednom svijetu koliko je njegov opis. Sanja Lovrenčić ispisuje ovu knjigu koristeći eliptične rečenice i zamjenjujući stukturu romana strukturom poeme. Zbog prirode svijeta kojim se kreću Arne i Tisya, kao i zbog njihovih vlastitih karaktera, ni rečenice koje ih opisuju ne mogu imati čvrstu, denotativnu strukturu. „Put do mora“ ispripovijedan je u polovičnim iskazima, u polu-aluzijama i okolišanjima, u slikama umjesto u pokretima, u pjesmama i legendama čiji je ritam potpuno različit od ritma proznog teksta. Zbog svega toga „Put do mora“ je neobična pojava u hrvatskoj književnosti. Kompleksnost i ljepota njegovog jezika, kreativni zamah autoričinog svjetotvorstva i izostanak referenci na suvremenu politiku čine od njega djelo vrijedno pozornosti. Ono što mu se može zamjeriti jest relativna nedorečenost i osjećaj „praznog hoda“, no to je boljka svih prijelaznih romana u serijalima. Internetski komentar o drugom dijelu „Gospodara prstenova“ to najbolje sažima – „to je najljepši film o dva čovjeka koji prelaze planinu“.
„Put do mora“ je roman u kojem dva lika putuju po fantastičnom krajoliku. I ne biste vjerovali, to je sasvim dovoljno da vas uvuče u svijet Sanje Lovrenčić. Možda „Put do mora“ i nije najrelevantnije djelo u kontekstu književnosti kao angažiranog pisma, ali je svakako savršen primjer pomalo zaboravljene funkcije književnosti – one demiurške. Kako smo već izgubili vjeru u književnost kao izvorište i pokretača promjene ostaje nam da joj se vratimo kao izvorištu čistog estetskog užitka. Na tom polju „Putu do mora“ se doista nema što zamjeriti.
Izdavač: Mala zvona, 2010.
Cijena: 218 kuna
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
