Koncertni report

Svemir u KSET-u na ponovljenom koncertu (Foto: Ivan Laić)
Svemir u KSET-u odsvirao do kraja

Filmska recenzija

The Eyes of My Mother
'The Eyes of My Mother' - istinski poremećen arthouse horror

Postolar Tripper ‘Kamo sutra?’ – Vesele pjesme katastrofe

Novi album zadarske sedmorke osim promjene diskografa donio je i nešto opušteniji, fjakasti, pristup, ali samo naizgled.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Postolar Tripper 'Kamo sutra?'

Postolar Tripper ‘Kamo sutra?’

Je li u pitanju nekakvo mirenje s tužnom društveno-socijalnom sudbinom ovih prostora, ili je Zadar klimatsko-zemljopisni raj na Zemlji pa iako bi tužni stihovi htjeli neku nokturno podlogu, pokaže se da ih ruke ne slušaju i potjeraju harme i ritam u siesta ozračju, ili je pak stvarnost toliko okrutna da je jednostavno postala idealna podloga za urnebesnu komediju? Ta pitanja jednostavno dolaze sama po sebi preslušavanjem albuma „Kamo sutra?“.

Postolar Tripper već se odavno nametnuo kao energični ska-party sastav koji sebi svojstveno kritizira društvene nepogode i nelagode. S prethodnim albumom „Čujem ja netko šuti“ (Menart) taj svoj ska su požestili kao nikad do tada, a time su se zvučno bili prilično približili etabliranom Dubioza kolektivu. Rizik da ne ispadnu zadarska verzija dotičnog bosanskohercegovačkog sastava morao je biti otklonjen ovim albumom.

„Kamo sutra?“ zvučno najviše baštini Manu Chao pristup, ljetna siesta je ‘svuda u zraku’, dok se kao apsolutni kontrast valjaju stihovi o neisplatama plaća, seobama u Irsku i općenito odronu društvenih, kulturnih i ekonomskih vrijednosti na svim razinama. Ruke se dižu prema nebu, što na zabavnjake, što na narodnjake („Mila majko“), osjećaj beznađa razlio se i ulijepio poput katrana („Beskoristan“), protok vremena ne donosi nikakvo milosrđe („Sve će draga moja“), utjehu donose jedino ljubav („Do neba“) ili alkoholno-halucinogeni kratkotrajni zaborav („Sve gori“), a lutrija jedinu nadu u spas (pravoimenovana „Igre na nesreću“).

Sve navedeno utkano je u fluidnu glazbenu podlogu, nema agresivnih refrena i proloma gitarske distorzije, gotovo da nema ni ispjevane sjete, a ponajmanje nekog buntovničkog naboja, čime se dolazi do druge dileme. A to je jesu li Postolar Tripper dosegli fazu uljuljkane zrelosti u kojoj tekstovi i glazba idu na autopilotu, ili je pak riječ o subverzivnom pokušaju proboja u eter što većeg broja domaćih radiopostaja?

Sklon sam vjerovanju da je u pitanju ovo drugo. Ne treba gubiti iz vida da su formatirani radioprogrami u vrlo kratkom vremenu postali neosvojivi bastioni za sve ono provokativno na glazbenoj sceni. Oni su filter kroz koji ne može proći ništa što može pokvariti bezbrižnu i uljuljkanu zvučnu sliku na repeatu. Ništa ne smije pokvariti raspoloženje ljupkih voditeljskih radijskih glasova plaćenih po količini adrenalinske sreće kojom zrače. Nitko se kroz radijski eter ne smije popišati na sliku beskonačne idile obiteljskog nedjeljnog ručka. Obzirom na dosadašnji (pravovjerni) rad Postolara Trippera koji se s godinama prometnuo u jedini zadarski sastav urbanog kritičkog miljea koji je u stanju napuniti jednu Tvornicu kulture u Zagrebu, možda je upravo to misija albuma „Kamo sutra?“.

Zvučna siesta kojom odiše jednostavno bi mogla biti neodoljiva s dolaskom ljeta i turista. Možda neki radijski urednici nasjednu, možda ima radijskih voditelja koji bi subverzivno pustili kap žuči u eter jer je i netko njihov drag Ryanairom odletio za Dublin. Jer ipak ima previše onih koji idilični nedjeljni ručak mogu imati jedino s uključenim Skypom. Zašto se bar takva pjesma ne bi zavrtjela u eteru? Potencijala za hit svakako ima, jer svi oni autobusi i avioni koji svakodnevno odvoze mlade iz ove naše besperspektive ostavljaju ovdje one kojima nedostaju. Bar dok ne odu svi koji mogu otići i koji nemaju vezu da dva razreda škole pretvore u dva doktorata, kako pjevaju Tripperi . Čak i redari, kojima bend ovog puta nije posvetio niti jednu pjesmu. Bit će da je postalo jasno da su svi u istoj kaši i da je jedina mantra „Kamo sutra?“.

Ocjena: 7/10

(Croatia Records, 2016.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate