Koncertni report

Svemir u KSET-u na ponovljenom koncertu (Foto: Ivan Laić)
Svemir u KSET-u odsvirao do kraja

Filmska recenzija

The Eyes of My Mother
'The Eyes of My Mother' - istinski poremećen arthouse horror

Ponos i predrasude – Urša Raukar & Zlatko Hasanbegović

Odlaskom Zlatka Hasanbegovića s pozicije ministra kulture, ostali smo, nesumnjivo, uskraćeni za jednu tenziju, za odnos dvoje ljudi koji nas je oduševljavao, nabrijavao, izluđivao, nosio u zvijezde i zabijao u rahlo tlo, nesebično pružajući privilegiju da u tom vakuumu preispitamo i vlastito poimanje ljubavi. Prije nego što tuga ovlada nama, a vreli osjećaj gubitka posve potone u jetku melankoliju, danas kad Zlatka više nema, 'ajde da se onako fanovski upitamo: 'Što će sada Urša Raukar?'

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Zlatko Hasanbegović i Urša Raukar (Foto izvori: Vukovar Film Festival i ZKM)

Zlatko Hasanbegović i Urša Raukar (Foto izvori: Vukovar Film Festival i ZKM)

Doimalo se kao da je par vodio ljubav čitav svoj život, neku svoju utakmicu. On ustaša, ona kulturnjak, tijela se nikako nisu odvajala, sa svakim novim položajem činilo se da se noga, lakat, rame, bok još bolje prilagođuju, i da, u svakom trenutku, jedno od drugoga sve temeljitije izvlače svoj užitak. Zacijelo, ishod onoga što vi podrazumijevate pod ovakvim pripetavanjem završi tek na rubovima kondoma, ali vođenje ljubavi je cjeloživotni projekt. Poslije psihoanalitičke revolucije bilo bi naivno ili uvredljivo čak i pomisliti da rat nije tek jedna od formi afekcije. Sam Hitchcock to najbolje objašnjava kad kaže da se ljubavna scena snima poput ubojstva i obrnuto.

Čitava romansa ustvari neodoljivo podsjeća na onu Martina Heideggera i Hanne Arendt. Heidegger se nikad nije ispričao zbog svoje podrške nacistima u čiju se stranku uključio 1933. i čiji je član ostao do samog kraja. Heideggerova privatna korespondencija s prijateljima iz tog vremena, nedavno objavljena u Paris Reviewu, govori o šehidima i mučenicima štono svoj život položiše na oltar domovine od Monte Cassina do dalekog Lenjigrada. Hannah Arendt, njegova učenica, Židovkinja i ljubav njegovog života, poslije rata se profilirala kao najutjecajnija anti-naci aktivistica čiji su izvještaji sa suđenja Adolfu Eichmannu u jednakoj mjeri umjetničko koliko i filozofsko djelo. Ipak, bludničili su i borili se u isto vrijeme.

Tako i Urša i Zlatko. On onako sa licem kao da želi da odlijepi taj kondom s dna tašne poslije tri semestra, germanski suzdržan, na glasu kao filoustaša s VSS-om, odjeven po zadnjoj sveučilišnoj modi. Ona onako podignute kose, umjetnički neuredna, odjevena u pariški crno, histerična oko dotacija iz Ministarstva i manjka biciklističkih staza. Zajedno su breaking news iz kulture, a pojedinačno tek žena i muškarac.

Sve dakako ovisi o tome kako percipirate ljubav i je li ona za vas tek jednodimenzionalna silueta, nešto što se projektira u lokot i okači o neki srednjoevropski most. Da li je vaše shvaćanje u stegi 17. vijeka, predindustrijsko, u kojoj da bi ljubav uopće planula prvo se moraju sljubiti neka znojna tijela u staji za koze obiteljskog gospodarstva? Ili je pak moderno, antifašističko, poput onih sado-mazo formi u partizanskoj naraciji u kojoj je nemoguće razlikovati ratnu od ljubavne pjesme? Ako ste muškarac ili žena dobrog ukusa odgovor, nedvojbeno, već znate.

Kao i u poemi, tužan rastanak obećava i sastanak. Nadajmo se da će nova ministrica Obuljen ponovno oformiti Povjerenstvo za neprofitne medije, pa da će se onda ponovno pojaviti Hasan i ponovno ga ukinuti. Boga ti, kakvo uzbuđenje bi tada bilo!

„Kako je Zlatko? Vodi svoj uobičajeni život?“ – pitala bi Urša svojeg kolegu, pučkog tribuna Božu Alića.

„Od ureda do kuće i od kuće do ureda, svakoga dana“ – potvrdit će Alić – „Smješten u radnoj sobi, sluša glazbu, pregledava kolekciju znamenja teritorijalne obrane. Ali to je izlika. Ne zatvara se kako bi čitao, gledao slike, niti slušao ploče. Nego da bi mislio na tebe.“

„Kako to znaš?“

„Jer razgovara s tobom“, ustvrdit će Alić, spuštajući glas i pogledavajući Uršu ravno u oči – „Čuo sam ga. Polagano se približim i priljubim uho na njegova vrata. Nikad ne promašim. Govori sam samcat. I svaki ti se čas obraća. Kunem ti se.“

„Ne vjerujem ti, lažljivče.“

„Znaš da ti ne bih izmislio takvo što, Urša. Vidiš što ti hoću reći?“

„Vidim“ – slomljeno će ona.

„Dobro, ženska glavo, imaš li šta da mu poručiš?“

Urša se zagledala u svoje modroljubičaste ruke prošarane venama i zagrizla donju usnu.

„Reci mu…reci mu…neka bude sretan.“

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate