Pokey LaFarge ‘Manic Revelations’ – kad vremeplov zakaže

U slučaju Pokeyja LaFargea vrijedi pravilo: što staromodnije, to bolje, a inspiraciju za novi album tražio je u nešto bližoj prošlosti nego na svojim najboljim uradcima.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Pokey LaFarge 'Manic Revelations'

Pokey LaFarge ‘Manic Revelations’

Kada netko deset godina karijere i šest albuma provede svirajući stilove glazbe glazbe stare između sedamdeset i stotinu godina, prirodno je i logično da će doći do kreativnog zasićenja i želje za eksperimentiranjem sa zvukom. To se dogodilo i prvaku i jednom od najzanimljivijih izvođača starinske glazbe Pokeyu LaFargeu na albumu “Manic Revelations”.

Nemojte krivo shvatiti, Pokey i dalje ne može pobjeći od retro zvuka i snimiti nešto suvremeno, bilo bi to naprosto nezamislivo za ovog 34-godišnjeg nastavljača glazbenih tradicija St. Louisa, ali ove godine kao da je vremeplov kojim LaFarge, pravim imenom Andrew Heissler, putuje u podaleku prošlost po inspiraciju za albume na neki način zakazao i nije dospio u dvadesete i tridesete godine prošlog stoljeća gdje ga inače vodi, već je dobacio do otprilike polovice tog puta.

Pjesme koje je donio kući s ovog skraćenog puta u prošlost nisu nužno slabije napisane od onih s recentnijih prethodnih albuma “Pokey La Farge” iz 2013. i preklanjskog “Something in the Water”, ali im nedostaje ona doza autentičnosti koja je navedene albume činila izvanrednima. Svirajući toliko dugo glazbu iz niše u kojoj su se proslavili, Pokey i njegov bend postali su sinonimom starinskog zvuka i atrakcijom koju je Jack White u razdoblju u kojem su izdali album za njegov Third Man Recoords vodio sa sobom na turneju kao predgrupu, pa čak i ugostio na svom solo prvijencu “Blunderbuss” (pjesma “I Guess I Should Go To Sleep”). Koliko god takav stil ograničavao, LaFarge se u njemu osjećao kao riba u vodi, što nije u potpunosti i slučaj s vremenskim eksperimentom kojeg se sad uhvatio.

Već pogled na naslovnicu otkriva raskorak između novog uratka i Pokeyja kakvog znamo. Umjesto da je zategnut u kakvo old school odijelo, začešljan i zalizan pomadom, LaFarge tužnog pogleda pod šeretski nakrivljenim šeširom stoji u potkošulji s rukama u džepovima preširokih hlača nalik gangsteru s kraja pedesetih ili početka šezdesetih, odakle i dolazi inspiracija za pjesme s “Manic Revelations”.

Album počinje singlom “Riot in the Streets” koji, osim što odiše spomenutim duhom šezdesetih, temom rasnih nemira povezuje se i s današnjim vremenom i kazuje nam koliko smo malo po određenim pitanjima naučili u pola stoljeća: “There’s so much left to learn, as the bullets fly and the buildings burn”. Rasplesani swing možda nije prva glazba koju bi čovjek odabrao kao soundtrack neredima na ulicama, ali pjesma izuzetno dobro funkcionira i spada među najbolje što ovaj album ima za ponuditi.

Ima tu još iznimnog materijala osim spomenutog singla, prvenstveno molski brojevi poput “Mother Nature” i “Going to the Country”, ali ukupan dojam albuma ostaje taj da je riječ o dobrodošlom odstupanju od dosadašnjeg prepoznatljivog zvuka, ali da ćemo možda i s još većim oduševljenjem dočekati i eventualni Pokeyjev povratak onome što radi najbolje.

Ocjena: 7/10

(Rounder Records. 2017.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate