Pingvinovo potpalublje ‘Pingvinovo potpalublje’ – zagrebačka post-punk uspomena

Pingvinovo potpalublje jedan je od onih bendova na čije ćete ime svako malo nabasati u tekstovima posvećenim zagrebačkoj alternativnoj sceni prve polovice osamdesetih, no što su zapravo svirali dosad je bilo poznato tek uskom krugu njihovih tadašnjih suvremenika i pasioniranih 'istraživača' tuzemnog ogranka 'tajne povijesti rocka'.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Pingvinovo potpalublje 'Pingvinovo potpalublje'

Pingvinovo potpalublje ‘Pingvinovo potpalublje’

Šansu da ih konačno, barem u glazbenom smislu, malo bolje upoznamo pružila nam je ekipa okupljena oko Dirty Old Labela koja je, zajedno s članovima grupe, od zaborava uspjela spasiti i počistiti niz koncertnih, demo i studijskih snimaka koje omogućavaju prilično korektan uvid u sve faze njihovog djelovanja.

Naime, Pingvinovo potpalublje predstavlja ogledni primjer kritičarske opsesije guranjem bendova u ladice pa ih tako sve do danas proglašavaju zagrebačkim Joy Divisionima. „Mali kralj“, „Faraon“ ili „Maja“ zaista ih pretvaraju u vjerne sljedbenike mračnog evanđelja po Ianu Curtisu, ali na ovom ćete CD-u (u nešto manjoj mjeri i LP-ju) naići na puno širi i eklektičniji raspon utjecaja. „21 želja“ i „Obećanja“ svojim izvikivanim i neurotičnim vokalima u sjećanje dozivaju najbolje trenutke legendarnog Azrinog livea „Ravno do dna“, „Varaždin“ je power-pop smješten negdje između The Jama i Filma, dok su u varijanti s puhačima („Moj potpis“, „Instrumental I“) povremeno zaplovili i ekstremnijim post-punk i punk-funk vodama, na tragu jednih Gang Of Four, Pop Group, The Contortions ili bratskih sastava tipa Trobecove krušne peći ili Sexa.

Osnovnu i kreativnu jezgru grupe sačinjavao je trio u sastavu Marin Bosanac (gitara, vokal), Darko Perica (bas, vokal) i Rikard Frgačić (bubnjevi), no u toj su postavi ovdje predstavljeni tek na punkerski nabrijanom nastupu s YURM-a u Kulušiću s kojeg u gornji dom njihovog opusa svakako ulazi i „Nemoj mu reći“. Širenje „zvučne slike“ najbolje je funkcioniralo kada im se na orguljama pridružio Tihomir Beritić, pridodavši im malo psihodelije i ranog garažnog rocka, pogotovo u melodičnijim brojevima poput Cureovske „Ona je uvijek bila tu“ i u najimpresivnijoj od tri uvrštene izvedbe „Varaždina“.

Premda se većinom radi o lo-fi snimkama za koje nisu mogli ni sanjati da će ikada biti službeno objavljene, materijal je kvalitetno obrađen i vrlo slušljiv te je, uzmemo li u obzir nekompetenciju tadašnjih producenata, sasvim moguće da njihov zvuk i izričaj dočarava puno bolje od tog, tijekom postojanja Pingvinovog potpalublja, nikada dočekanog debi albuma. Nekoliko redaka vrijedi posvetiti i tekstovima koje je moguće opisati kao spoj poetičnih metafora i simbola s onim mladenačkim buntom i nezadovoljstvom karakterističnim za velik broj pripadnika te scene.

Arhivska izdanja sa sobom neizbježno povlače određenu količinu hypea, nostalgije i „što je moglo biti“ nagađanja, no u ovom slučaju takve priče jednostavno promašuju poantu. Pingvinovo potpalublje je naprosto bio dobar bend i najvažnije je da za to sada imamo i fizički dokaz!

Ocjena: 9/10

(Dirty Old Label, 2017.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate