Pero Mioč, redatelj i prevoditelj: Ivo Brešan je dokazao da i dalje živimo u Mrduši Donjoj

Razgovor s najboljim šibenskim prijateljem i vjernim suradnikom preminulog književnog velikana Ive Brešana.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Ivo Brešan (Foto: Ante Baranić)

Ivo Brešan (Foto: Ante Baranić)

Pero Mioč se, nimalo svojom voljom, u zadnja tri dana našao u središtu šibenske medijske pozornosti. Ne zato što je 76-godišnji Mioč proslavljeni kazališni redatelj i prevoditelj, što on i jest, već zato što je desetljećima bio nerazdvojan prijatelj s Ivom Brešanom, književnim velikanom koji je preminuo prije dva dana u jednom zagrebačkom domu za starije.

U trošnom dnevnom boravku Pere Mioča, prepunom knjiga i papira, na stolu su gorjele dvije svijeće, a stajala je i boca domaće šljivovice iz Tuzle. Neotvorena.

– Svijeće su za Ivu, a rakija za vas. Ja neću, mene boli glava, ali vi morate nazdraviti pokojniku.

Iako je pokojnik odavno prestao piti?

Brešan je prestao piti 21. veljače 1992. godine, kada je pao ispred jednog restorana. I da konobar nije bio u sanitetu u vojsci, već bi on od tada bio pokojni. Izračunali smo da je te večeri popio olimpijski bazen najgore i najotrovnije rakije bivše države, Badelove šljivovice. Od tada nije popio niti kap.

Ide li vam na živce što ste u ova dva dana glavni sugovornik svim šibenskim medijima?

Ma nisam ja glavni, ne bih htio biti glavni ni u čemu.

Ali mediji su ipak u vama prepoznali najboljeg Brešanovog prijatelja…

Poznavali smo se od 1970., a prijateljevali smo od kad sam se preselio u Šibenik 1985. godine. Od tada smo bili nerazdvojni. I prije smo bili dobri, ali smo se nalazili samo za vrijeme Dječjeg festivala. Te ’85. su me zvali da napravim jednu predstavu, pa su me Brešan i još neki nagovorili da napravim još jednu, i tako se više nikad nisam vratio u Zagreb. I uopće se nisam kajao zbog toga, jer sam u Zagrebu svaki dan pio dvije tablete dnevno protiv glavobolje.

Pa i sad vas glava boli, možda vam je i Šibenik počeo zadavati glavobolju?

Ma ne, ja se ne tužim na Šibenik, on je takav kakav jest. On je moj izbor, i ako nekom trebam prigovoriti, onda sam to samo ja, a ne grad.

Vratimo se na Ivu Brešana, vašeg prijatelja. Nekrologe o njemu uglavnom pišu oni koji ga znaju kao autora…

E, ne znamo ga kao autora, u tome je tragedija. Sve je to upitno, jer ljudi ne čitaju, oni se samo prave da čitaju. Pročitao sam svaku njegovu riječ, većinu toga već i u rukopisu. Međutim, evo ja slušam vaše kolege koje vrlo autoritativno i neodgovorno govore da je bio direktor Kazališta, što on nikad nije bio. On to nikad nije ni htio biti, to ne bi imalo ništa zajedničko s njegovim habitusom. Želeći ga uzdignuti, oni ga ponižavaju.

Dakle, Brešan kao prijatelj…

On je bio izniman prijatelj, pouzdan, nije lako obećavao, ali je obećanja ostvarivao. Sklon vicu, čak i crnom humoru, sklon šali na svoj račun. Brešan je po svom biću bio filozof, a stjecajem okolnosti postao je i profesor filozofije. Međutim, filozof je kategorija više od profesora filozofije. Na jednoj strani je erudicija, znanje, a nadrugoj kreativnost, ta božja, prometejevska iskra u čovjeku. Kad se to ujedini, e onda smo blizu genijalnosti. Ivo Brešan je bio upravo to. Osim toga, imao je i taj književnički dar kojega je iskoristio na najbolji način, a društvo mu je vratilo na najbezočniji način.

Na što mislite?

Čujemo od jučer da je „najveći“, „jedan od najvećih“, itd… A nisu mu izdali sabrana djela, nisu mu izdali izabrana djela, nije ušao u projekt „Pet stoljeća hrvatske književnosti“, što je neoprostivo! I nije postao član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Premda je bio predložen i to, paradoksalno, od strane Ivana Aralice i Nedjeljka Fabrija, dva akademika. Međutim, drugi se akademici nisu složili, a vrlo su dobro znali i zbog čega – uz Brešanovu zvijezdu , njihovi ferali bi potamnjeli.

Kako je on to doživljavao?

Nikad to nije komentirao, iako znam da mu je intimno bilo žao. To je bio čovjek koji nije mrzio, jer je to ogroman duševni teret, nije bio zavidan niti jalan. On je po horoskopu blizanac, dakle tražio je ono što je mislio da mu pripada, a to je bilo vrlo malo, i ako je on imao to, nije ga bilo briga ako netko drugi ima pedeset puta više. Od Silvija Strahimira Kranjčevića do danas, već sam to javno rekao, Brešan je najveći moralni autoritet u hrvatskoj književnosti. Pa nek’ se na mene naljute sve moje kolege…

Na čemu to temeljite?

On je u svojim dramama znao smisliti zaplete i zlo, ali nije živio zlo. Od toga je bio cijepljen. Ljudi, i to ne samo u Šibeniku, nisu ni svjesni koliko je njegovo naslijeđe koje nije opipljivo, koje nije krkanluk na koncu „Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja“. To je ono što je apstraktno, što je u zraku, što je duhovnost. Tek sad kad je umro, tek sad će početi živjeti. Brešan sad počinje rasti i sve više će se javljati zanimanje za njegovo djelo.

Režirali ste u Krakowu njegovo djelo „Arheološka iskapanja kod sela Dilj“, pa ste vjerojatno i najrelevantnija osoba za procjenu Brešanova umjetničkog statusa izvan granica Hrvatske…

Gdje god da je igran, u Beču, Njemačkoj, po cijeloj Europi, doživljavao je ovacije. A Poljska je posebna priča. „Hamlet u Mrduši Donjoj“ imao je devet premijernih predstava u poljskim kazalištima, znači devet različitih redatelja, glumaca, scenografa, skladatetelja… Snimljen je film, pa i TV-film. Bilo je pitanje ugleda u Poljskoj, za kazališta koja drže do sebe, da imaju na repertoaru Brešana. Teme u njegovu „Hamletu“ su esencijalne, vječne. Dalje>>

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate