Onaj koji ode zadnji, neka pogasi lampice na Hendrixovom mostu

Svi znamo floskulu da u demokraciji narod uvijek dobiva vlast kakvu zaslužuje...

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Jimi Hendrix (fotomontaža nepoznatog autora)

Jimi Hendrix (fotomontaža nepoznatog autora)

Ako postoji ijedan zagrebački građanin načelne rock provenijencije, pritom štovatelj imena, lika i djela određenog crnoputog gitarističkog čarobnjaka iz Seattlea u saveznoj državi Washington, a kojemu se dostojnijom posvetom od grbavo ispisanog prezimena na zelenom željezničkom mostu, opjevanom u najforsiranijem radijskom hitu žalosne supstitucije za dežurni rock and roll sastav na žabokrečini hrvatske estrade, čini onaj blještavi kič koji je sinoć, dvije noći prije izbornoga jutra, upalio jedan od slavnijih posjetitelja odmorišta Remetinec u lovu na još jedan rekordni mandat na čelu hrvatske prijestolnice, tom istom građaninu načelne rock provenijencije spomenutom na početku ove rečenice, ali do ovog trenutka zbog njezine nevjerojatne duljine već pomalo zaboravljenom, te stoga ponovno spomenutom, treba oduzeti članske iskaznice klubova, kako rokera, tako i građana zdravog razuma, te ga popularnim vritnjakom katapultirati s Hendrixova mosta, skupa s gradonačelnikom i onim jadnim bardom koji je rečeni most opjevao u zamornom pjesmuljku nazvanom po argentinskom plesu što se pleše na krovu tramvajske linije koja vozi od Mihaljevca do Zapruđa, pritom skrećući kod Studentskog doma Stjepan Radić, gdje prolazi kraj najnovije gradske blješteće atrakcije, a koja će, uz bezbrojne fontanske pisoare, postati trajnom ostavštinom politike površinskog ukrašavanja dubinske truleži, što je poput sluzavoga puževog traga za sobom ostavlja najdugovječniji šerif Agrama.

Zanemarimo na trenutak estetska pitanja i činjenicu da je u takvoj izvedbi Miki Fontana na bok mosta prije mogao napisati “ROZGA”, te razmotrimo perfidnost samog čina u kojemu sustav prisvaja simbol otpora tom istom sustavu, a natpis Hendrix na željezničkom mostu takvim simbolom nedvojbeno je postao kada je most prvi put obojan, a grafit tim činom izbrisan, te je među građanima rock provenijencije postalo moralnom zadaćom čim prije Jimijevo prezime vratiti na izvornu lokaciju, makar taj čin iziskivao dva seta muda – jedan za suprostavljanje zakonima, a drugi za dovođenje vlastitog života u izravnu opasnost pri izvođenju radnje grafitiranja. Bandić brisanjem traga tog hvalevrijednog razbojničkog pothvata, te mijenjanjem istog za ekvivalent rasvjete božićnoga drvca pretvara simbol rokerskog bunta u kič koji bi trebao isključivo poslužiti svrsi dolijevanja glasova jedne alternativne struje glasača na njegov mlin, iako već prve reakcije tog dijela glasačkoga tijela pokazuju da je riječ o orasima tvrđe ljuske, ljudima koji su pročitali više od tri knjige u životu, te ne padaju na jeftine populističke trikove, već podsmijehom i nevjericom dočekuju pokušaj da se od Hendrixova mosta napravi travestija poput one u kojoj lik revolucionarnog borca Chea Guevare postaje brandom na slobodnom tržištu majica kratkih rukava.

Sama ta travestija dolazi i s računom kojim će se Milan rado javno pohvaliti: ukrašavanje željezničkoga mosta građane Zagreba koštalo je pet milijuna kuna; ali to je tek početak, jer do sljedećih lokalnih izbora svjetlit će svi zagrebački mostovi. Razmišlja li njegovo biračko tijelo, primjerice neka siromašna obitelj iz Kozari Boka, o tome da bi cijenom troškova jednog ovakvog šljaštećeg ekscesa cijelo njihovo naselje riješilo egzistencijalne probleme do kraja života? Razmišljaju li oni koji glasuju za takvu strukturu kako nije riječ o novcu koji se magično stvara u gradskim blagajnama, već o izdacima koje oni odbijaju od usta svoje djece? Zar su ljudi doista takve ovce da hipnotizirano bleje u šarene kineske ledice, dok određeni lokalni šerifi i njihovi ljudi izbjegavaju plaćanje poreza u iznosima koji bi mogli riješiti sve one infrastrukturne probleme što upravo njih svakodnevno more, ali ih u nekoj varijanti štokholmskog sindroma uzimaju zdravo za gotovo? Zar im nije jasno da je riječ o pljački ni po čemu različitoj od onoj kakvu u crtićima izvode neobrijani pljačkaši s maskama, koji bježe s platnenim vrećama punim para, a svakom putem iz tih vreća ispada pokoja novčanica. Izgleda da ti ljudi doista ne razumiju da žive isključivo na pobiranju tih novčanica koje su ovima u trku ispale, a da se za njima nisu ni okrenuli.

Svi znamo floskulu da u demokraciji narod uvijek dobiva vlast kakvu zaslužuje, ali u narodu koji bira predsjednicu zato što im je lijepa, Keruma zato što im je smiješan ili Bandića zato što je gori od njih samih, problem je dublje psihološke prirode, te svatko tko zna zbrojati dva i dva odlazi u svijet tražeći normalnije uvjete egzistencije, ovdje pritom ostavljajući masu onih drugih u sve ozbiljnijoj većini. No, osnove matematike uče se u pučkoj školi, te je i ukupan broj onih koji ostaju svakim danom sve manji. Onaj koji ode zadnji, neka pogasi lampice na Hendrixovom mostu.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate