‘Obustava radova’ Montažstroja – predizborno vađenje kostura iz ormara

Tijekom trodnevnog performansa od ponedjeljka do srijede u Pogonu Jedinstvo, umjetnički kolektiv Montažstroj otvorio je novo veliko poglavlje u svom radu fokusirajući se na nikad dovršen mega projekt Sveučilišne bolnice u Zagrebu.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Montažstroj - Obustava radova (Foto: Damir Žižić)

Montažstroj – Obustava radova (Foto: Damir Žižić)

Prije 35 godina pokrenut je jedan od najvećih investicijskih projekata u glavnom gradu tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske – projekt izgradnje Sveučilišne bolnice. Građani grada Zagreba dva puta su na biralištima, prvi put 1982. i drugi put 1987. godine dali svoje „da“ za izdvajanje iz samodoprinosa za taj veliki projekt na obali Save. No projekt koji je kasnio i ‘štekao’ u izvedbi tijekom 1980-ih, s promjenom vlasti na prvim demokratskim izborima 1990. godine, te početkom rata potpuno je skliznuo u drugi plan, a o nastavku radova, prenamjeni i raznim drugim rješenjima političari su, u godinama koje su dolazile, izlazili samo kao predizbornim adutima, da bi se po osvajanju vlasti sve oko Sveučilišne bolnice opet guralo u zaborav.

Jedno od društveno najangažiranijih zagrebačkih (neobičnih) kazališta, Motažstroj predvođen Borutom Šeparovićem odlučio je ponovno, ovog puta u umjetničkom svjetlu, aktualizirati priču oko tog nikad izgrađenog zdravstevenog diva. Negdje 1989. godine dogodila se prva obustava radova na izgradnji Sveučilišne bolnice. Bila je to godina kada je osnovan Montažstroj. Tu koincidenciju, danas 25 godina nakon toga u dvostrukom smislu koristi ovaj teatar.

Montažstroj - Obustava radova (Foto: Damir Žižić)

Montažstroj – Obustava radova (Foto: Damir Žižić)

Naime performans „Obustava radova“ dvoznačno upozorava. S jedne strane to je metaforičko skiciranje problema diskontinuiteta naše bliže prošlosti, udaljavanje od socijalne države i propasti velikih ideja koje su se imperativno fokusirale na neko opće dobro za sve (ili bar veliku većinu), a s druge strane riječ je o konkretnom upozorenju kako Montažstroj još uvijek nema svoj radni prostor što prijeti stvaranjem svojevrsnog diskontinuiteta u umjetničkom djelovanju. U deindustrijaliziranoj i demilitariziranoj metropoli u kojoj brojni prostori zjape praznima, to se možda čini kao paradoks, ali to je također dio naše diskontinuirane realnosti.

Slučaj je htio da i Montažstroj priču oko Sveučilišne bolnice izvuče u predizborno vrijeme poput kostura iz ormara, samo za razliku od raznih političkih jurišnika prema polugama vlasti koji tog kostura za te prigode i prigodno ‘oblače u šarene krpice budućnosti’, ovaj umjetnički kolektiv upravo želi prikazati nakupljenu strukturnu trulež, menadžersku nesposobnost (bez obzira kojim sistemima i političkim opcijama one do sada pripadale) i nemoć dogovornog djelovanja na makro planu.

Montažstroj - Obustava radova (Foto: Damir Žižić)

Montažstroj – Obustava radova (Foto: Damir Žižić)

Performans Montažstoja osmišljen je iznimno zahtjevno – potpuni ‘šljakerski’ pristup u kojem desetak učesnika pik vrpcom preslikavaju nacrt Sveučilišne bolnice na podu Pogona, upisujući ime svakog odjela, svake prostorije, gotovo svake instalacije. Kao gledatelj, osjećaj je kao da ste na virtualnom gradilištu na kojem inženjerski tandemi podižu svoje sektore – jedan na podu precizno razvlači traku i flomasterom upisuje, dok drugi drži plan u ruci i kontrolira točnost izvedbe kolege, dok tišinu dvorane Pogona Jedinstvo samo remete njihove strikne upute koje se isprepliću i dolaze s različitih strana: „mikološki laboratorij, rađaonica, ultrazvuk, prijem, tehnički odjel, ginekologija…“

Gotovo ničeg umjetničkog u tome monotonom i dugačkom dijelu, tijekom kojeg su posjetitelji mogli ulaziti i izlaziti po volji, osim te neke sveopće atmosfere nacrtno-tehnološke mantre. Pravi insajderski ‘work in progress’ osjećaj. Zidovi pak obljepljeni s na stotine kronološki poredanih novinskih tekstova od 1980. do 2003. – od prvih ‘uzbuđenja’ oko mamutskog projekta do njegova krahiranja. Svojevrsna golema ilustracija desetljeća propasti, krize, rata, nadanja i stradanja.

Montažstroj - Obustava radova (Foto: Damir Žižić)

Montažstroj – Obustava radova (Foto: Damir Žižić)

Te ‘sretne osamdesete’ koje tako lako u glazbi slavimo, u kontekstu ekonomsko-političke situacije nisu bile nimalo sretne. Od kako je Tito umro te 1980., radništvo se sve više kuražilo i ukazivalo na svoje probleme. Počelo je s 60-ak štrajkova u Hrvatskoj, 1987. godine ih je bilo već preko 400. Uz sve to i tečajevi u kojima njemačka marka ‘ždere’ jugoslavenski dinar, imena i prezimena vladajućih – imena i prezimena nemoćnika koji nisu ni znali, ni mogli zaustaviti ono što je izgorjelo s dolaskom novog desetljeća. Nestanak cijelog jednog sistema i njegovih vrijednosti u turbulenciji vremena u kojem je ta Sveučilišna bolnica samo simbol – mantra koja vam daje na vremenu da čak i u ovlaš čitanju novinskih naslova na zidu Pogona potrošite sat vremena, dok se iza vas virtualni ‘inženjerski tim’ povremeno oglasi: „mikološki laboratorij, rađaonica, ultrazvuk, prijem, tehnički odjel, ginekologija…“ u svom preciznom građenju ‘bolje budućnosti’, potpuno isključeni iz ‘vijesti’, ‘vijesti koje ih okružuju’, ‘vijesti koje nisu nimalo dobre’, ‘vijesti’ zbog kojih se na kraju taj njihov precizni i dugotrajni posao sizifovskom tragedijom surva na sam početak uništavajući sve do tad napravljeno.

Montažstroj - Obustava radova (Foto: Damir Žižić)

Montažstroj – Obustava radova (Foto: Damir Žižić)

Trebalo je biti bar na trenutak na licu mjesta dio tog performansa za koji se ulaz nije naplaćivao, ako zbog ničeg drugog bar zbog naših roditelja koji su jedan sasvim drugačiji performans skoro cijelo desetljeće plaćali iz svojih primanja, vjerujući da će se bar u starosti riješiti memljivih i prekrcanih čekaonica, ostaviti i nama dio najbolje tehnologije i promišljanja svog vremena kako bi ih mi jednom možda premašili.

No i dalje smo svi u istim memljivim i prekrcanim čekaonicama, samo ovog puta anksiozni na svaku spomen budućnosti, na koju gledamo kao na oluju koja će nas sve pomesti nespremne.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Autor

avatar
Close
Pratite nas i lajkate