Nežni Dalibor ‘U slojevima’ – epitaf generaciji

Četvrti album vranjanskog sastava s beogradskom adresom slojevita je raščlamba, a time i epitaf jednoj nesretnoj generaciji, stasaloj i ostarjeloj u poraću. Generaciji koja je predugo vjerovala da je mlada i da će se stvari same riješiti i koja je prekasno i preko noći shvatila da je ostarila. To je generacija koja trenutno plaća visoku cijenu svoje zablude.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Nežni Dalibor 'U slojevima'

Nežni Dalibor ‘U slojevima’

Nežni Dalibor isporučio je u tekstualnom segmentu jedan turoban album, dok glazbeno korespondira kao maštovito i, uistinu, u slojevima posloženo djelo balkanskog indie rocka. Album „U slojevima“ diše s generacijom koju je opjevao, generaciju s kojom je započeo i bend 1990-ih, ali to ga istovremeno i ne čini pretjerano nerazumljivim mlađoj publici kojoj trenutno odgovara mladenački gnjev jednog Repetitora.

Nežni Dalibor u sebi sadrži jedan odmjereni građanski suukus, lišen ekstremnih situacija, a opet s toliko bolno opisanom prazninom svakidašnjice. Gotovo da se Ivica Marković ugledao na ruske klasične pisce, jer njegova lirika je skoro prozni realizam nad kojim je nadvijen sonicyouthovski zvučni val.

Naslovna „U slojevima“ s pravom je misaona okosnica albuma. U njoj se poentira na protoku vremena kako nemilosrdnom čimbeniku svega. Marković u njoj suprotstavlja ljudsku osjetljivost na mikro promjene i osobne odluke spram još jednog sloja prašine za buduće arheologe, također relativizirajući ideje i ideale. Postavlja on tu i pitanje što bi bilo kad bi se život sveo samo na puko bivstvo, ali i daje sugestiju da se to već u dobroj mjeri dogodilo, jer nakon toga slijedi slojevito nizanje dokaza te teorije.

Svojim otkrićima, pjesmu po pjesmu, Nežni Dalibor ustvari oslikava slušatelju dobro poznatu svakidašnjicu, tj. matricu. S tim da treba navesti da prije pjesme „U slojevima“  tutnjava koju stvara uvodna „Zauvek“ ima ulogu navlakuše koja nipošto ne očitava karater ostatka materijala, već grize ono malo drčnosti preostale od nekadašnje mladosti. I ona je samo jedan sloj. Uvodni sloj.

Vikendi su tako u istoimenoj pjesmi identificirani kao posljednji komadić slobodnog teritorija u nezaustavljivom vremenskom nizu, iako nam ustvari ni oni ne pripadaju jer isključuju svjesnost i poentiraju ludost. A zašto je poentirana ludost objašnjava sljedeća „Prvomajska“ u kojoj je život radnika izjednačen s beznadnim ropstvom.

Dok „Mi čekamo dan“ kritizira balkanski praksu čekanja Godota, tj. nadanja da će čamotinja proći sama od sebe, „Godinu dana“ se nadovezuje kao logični ishod takve oportunističke prakse. „Mnogo stvari“, koja se nameće i kao potentni singl, odškrinjuje vrata perspektivi, ali i uvjetuje neki oblik aktivno uključivanja. Time donosi i poznat harmsovski moment kad bezvoljnost stoji na putu ka übermenschu. Posljednja „Trči!“ ocrtava ponor potpune ravnodušnosti. Repetitivni stih „Ništa nas ne uzbuđuje“ tako donosi i dijagnozu. Život je poprimio karakteristike neživog, jer jedino neživo ne reagira na poticaje oko sebe. Nežni Dalibor tako ukazuje da je u distopijskoj sadašnjosti smrt samo tehnički moment koji ne mora uvijek nužno očitatavati pravo (neživo) stanje, jer očigledno i živa struktura poput društva može sebe dokinuti puno prije tog tehničkog momenta.

Za razliku od mnogih albuma koji se bave ovim našim balkanskim egzistencijaliznom, „U slojevima“ se izdvaja po tome što se niti u jednom segmentu ne dotiče ljubavi kao možebitne slamke spasa. S protokom vremena ona je ishlapjela kao neodrživi luksuz izgubljenih romantika. Tako je i „U slojevima“ paradoksalno postao građa za glazbene arheologe nove generacije. Oni kojima je namijenjen, kao da više ne postoje. Izvrstan album gotovo naturalističke koncepcije, ali kuda dalje nakon njega može otići Nežni Dalibor.

Ocjena: 9/10

(Odličan hrčak, 2017.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Autor

avatar
Close
Pratite nas i lajkate