Glazbena recenzija

metallica-coverff
Metallica ‘Hardwired… to Self-Destruct’: Zakoni tržišta protiv fizikalnih zakona

Komentar

Facebook profil Ministra Orepića u trenutku postavljanja isprike dekanu FER-a zbog policijske racije u KSET-u
Oprostite ministre Orepiću

Netflixova serija ‘Luke Cage’ – Mainstream čudaštvo

Kao obožavatelj i Marvel superheroja i afroameričke kulture naizgled sam ciljana publika najnovije Netflix produkcije 'Luke Cage'. Ipak, serija me velikim dijelom promašila i imam neke ideje zašto.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
'Luke Cage'

‘Luke Cage’

Koliko god priče o zlatnom dobu televizije to nekad zamaglile, istina je da su serije kao dugi format sačinjene od hrpe redundancija i glupog sranja. Ono što distingvira vrhunske serije najčešće je jaka jezgra: osnovni set ideja i motiva koji je dovoljno jak da nadjača hrpu sranja koje ili sam generira ili se za nj nevezano lijepi. Od dosadašnjih Marvelovih Netflix serija mislim da „Daredevil“ ima takvu jezgru. Makar govna u obliku nespretnih zaokreta u radnji, ljigavih monologa ili čudnih glumačkih izvedbi periodično isplivaju, osnovno iscrtavanje kontrasta između dobra i zla u toj seriji je duboko pogođeno i puno zabavnih detalja. S druge strane, kod „Jessice Jones“ je falilo hrabrosti da se mračnu jezgru (odnos zlostavljača i žrtve) razradi do kraja. Kako stoji „Luke Cage“?

Čudno. „Luke Cage“ ima barem tri različite jezgre, tri različite estetske (i etičke, tematske) frekvencije koje se međusobno zaglušuju. Dopustit ću si šire povlačenje analogija iz glazbenog u filmski jezik jer ova serija to stvarno traži. Naime jedna od središnjih lokacija je noćni klub u kojem kroz sezonu nastupa čitav niz velikana r’n’b i hip hop scena. Tri moja najdraža ujedno su i korisne točke za omeđiti šizofreni duh serije: Raphael Saadiq, Method Man i The Delfonics.

Saadiq je najpitkiji suvremeni r’n’b div. Nije previše radikalan, ali niti ikada banalan. Poznaje crnu glazbu u detalj i to je dokazao napisavši odličnu pjesmu za svaki njen rukavac (ako vam treba bijeli pandan: Stephen Merritt). U seriji je Saadiq glazbeni izbor negativca Cornella „Cottonmouth“ Stokesa (Mahershala Ali) i upravo je on njen najpitkiji dio. Dijelom zato jer je Cottonmouth obična priča o gangsterskoj dinastiji kakve se lako gledaju i vole, a dijelom zato jer Alija u izvedbi krasi nešto saadiqovske brzo prepoznatljive individualne ingenioznosti. Problem je što Cottonmouth kao da nije u istoj seriji kao i ostali stožerni likovi.

Method Man je heroj naslovnog junaka (Mike Colter). Iako najpristupačnija figura iz Wu-Tang Clana, Method Man ipak predstavlja nešto zaključaniji, ekskluzivniji dio crnog identiteta od Saadiqa. Wu-Tang stihovi su neponovljiv mozaik sačinjen od kung fu filmova, opskurnih religija, narko slenga i da, Marvel stripova. I Method Man i Luke Cage su lokalni heroji. Cage je eksplicitno politiziran lik. Method Man kaže: “There’s something powerful about seeing a black man, who’s bulletproof, and unafraid.”. Sekvenca u kojoj Method Manom potaknuti mladi crnci svi nose metcima probušene hudice i time otežavaju policijsku potragu za Cageom spada u najuspjelije. Ipak, Cage je čudan lik za proglasiti ga licem Black Lives Matter pokreta. Ne samo zato što nikako zapravo ne adresira sistemsku represiju već i zato što predstavlja neke neobično zastarjele paternalističke vrijednosti. Domet Cageve kritike (a time i same serije nažalost) je osuđivanje korištenje riječi „nigger“ i zazivanje dana kada su mladi poštivali starije. Mimo neprobojne kože Cage je dosta bezvezan lik.

Možda bi bilo moguće nekako ugurati Cottonmouthovu konvencionalnu sagu o moći i Cageov nesvakidašnje otrcani moralizam u jednu seriju, ali negdje na pola sezone nastupa i treća struja. The Delfonics imaju povlašteno mjesto u kanonu zabavne glazbe. Simfonijske soul produkcije Thoma Bella (Delfonics, Stylistis, Spinners) spadaju u tri-četiri najposebnija pop postignuća uopće. The Delfonics su omiljena grupa Willisa „Diamondhead“ Strykera (Erik LaRay Harvey), lika koji je toliko histrioničan da je od njegovog pojavljivanja seriju potrebno gledati kao western ili neoblaxploitation da bi se zadržao minimum koherencije. To jest primjereno budući da su Bellove grupe ideal tip histrionske pop glazbe ali ono što im daje moć je njihova izolacija i začudnost. Diamondhead naprotiv nameće svoju poetiku, mijenja ton već ionako konfuzne građe.

Konfuznost „Lukea Cagea“ sugerira da je možda forsiranje kontinuiteta u crnoj kulturi kontraproduktivno. Da bi se ispoštivao svaki stepen mora se kombinirati pitkost, angažman i pompu na način koji upućuje da se možda ipak radi o različitim stubištima. Politizirana umjetnost je efektnija kada sužava nego kad širi i zato „Luke Cage“ ne konkurira „Do the Right Thing“ ili „To Pimp a Butterfly“ kao izraz beskompromisne crnosti. Ali isplati se pogledati kao primjer mainstream čudaštva.

Ocjena: 5/10

(Netflix, 2016.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate