Rekreacija fasbinderovske oporosti odnosa i prikaza likova kao osoba u kojima ispod vanjske hladnoće i svojevrsne odbojnosti prepoznajemo zapretenu ranjivost i toplinu – ili obratno, ispod čije se srdačnosti kriju snažni potencijali nepredvidljivo burnih i neugodnih reakcija – uvelike je uspjela u prilagodbi Anice Tomić i Jelene Kovačić.
Lijena, ljepljiva atmosfera sparnih kolovoških dana i večeri te uzbibano kretanje glumaca (suradnica za scenski pokret je Petra Hrašćanec) u mahom šarenim ljetnim kostimima (kostimografija Marite Ćopo), s cijelim desetočlanim ansamblom (Jelena Miholjević, Ksenija Pajić, Iva Babić, Sven Medvešek, Franjo Dijak, Antonija Stanišić Šperanda, Boris Buzančić, Amar Bukvić, Barbara Nola i Đorđe Kukuljica) de facto uvijek na sceni, čak i prije pravog početka predstave, na ogoljelom prizorištu obavijenom sivo-crnim tonovima razbijenima umješnim svjetlosnim oblikovanjem (Zdravko Stolnik), sugerira vrenje pogrešno artikuliranog nezadovoljstva. Pozornicom scenografski dominiraju sivi metalni okviri na kotačićima što ih glumci sami pomiču i njima (tobože) oblikuju naznake prostora, a priličan dojam ostavljaju i tamni metalni cugovi koji se, uz moćan šum pokretačkog mehanizma, povremeno spuštaju kako bi predstavili kakav element scenografije koju potpisuju Tomić, Kovačić i Siniša Ilić. („Ogoljelost Fassbinderove dramaturgije te jednostavnost i direktnost njegove rečenice ogolila je i scenu.“) Glazba ugodno melankolično obrađenog popa 1960-ih (Anita Bryant, The Shangri-Las, The Toys, Jimmy Charles) u izboru Tomić i Kovačić, te Alena i Nenada Sinkauza, te ona autorska Sinkauzovih, efektno pridonosi željenim namjerama.
Temeljena na dramskom tekstu „Katzelmacher“ te istoimenu scenariju velikog njemačkog filmskog i kazališnog redatelja Rainera Wernera Fassbindera (1945-1982), komadu koji je RWF u kazalištu uprizorio 1968., a kao (svoj drugi dugometražni) film snimio 1969. (za svega devet dana), predstava „My Little Corner of the World“ u Gavellu je stigla u prijevodu Dubravka Torjanca, kao „autorski projekt Anice Tomić i Jelene Kovačić prema Fassbinderovom Južnjaku“. Obje su autorice dramski prilagodile, a Anica je Tomić režirala sedamdesetminutnu (ne)zgodu o inozemnom radniku (Kukuljica) koji postaje žrtvom ksenofobije. Gledajući predstavu rekli bismo da je radnja iz minhenskog predgrađa s konca 1960-ih preseljena u današnju Hrvatsku, no autorice u programskoj knjižici zapisuju da je riječ o Hrvatskoj za dvadesetak godina, jer naša domaja još ne pripada kategoriji tzv. imigracijskih zemalja. Rečenu budućnosnost postava podržava određenom dozom ugođajne postapokaliptičnosti.
Kod Fassbindera, riječ je o grčkom gastarbajteru Jorgosu, ovdje je riječ o neimenovanu čovjeku neznanog podrijetla koji tijekom predstave ne progovori ni riječi, jer ne zna jezik. Kao što to često biva, vremensko i prostorno seljenje ne tako starih inozemnih predložaka u današnjicu i ovdašnjicu stvara zanimljivo trenje, jer mnogo toga prepoznajemo kao artefakte i modele prošloga, ali još opipljivoga vremena pa sugestija da nazočimo aktualnim (ili, u ovom slučaju neuočljivo budućim) zbivanjima proizvodi tihu, ali važnu dimenziju začudnosti.
Premda ono oko predstave (tekstovi u programskoj knjižici, medijski razgovori s autoricama…) usmjerava pažnju na element ksenofobije i (ne)tolerancije, „My Little Corner of the World“ može se usvojiti i kao širetematska, upečatljiva, više emotivna negoli analitička sličica frustracije neobrazovanih, netalentiranih, besperspektivnih, društvenih marginalaca iz miljea u nas recentno zapaženo obrađenoga u književnom (Alen Bović iliti Ivo Balenović, 2006.), kazališnom (Boris Svrtan, Kerempuh, 2007.) i filmskom (Branko Schmidt, 2009.) hitu „Metastaze“. Problem ksenofobije tek je manifestacija osjećaja nedostatnosti i neostvarenosti koji u odgovarajućim okolnostima erumpira u nasilnu vladavinu rulje, zakon linča, baš kao što je i sama situacija, činjenica dolaska jeftine radne snage odnekud, tek manifestacija ozbiljnijih i važnijih društveno-ekonomsko-politički usustavljenih principa nepovoljnih po narod, puk, obične, male ljude, čime se međutim ova predstava ne bavi.
Kao i gro Fassbinderova djela i ova se prerada može smjestiti pod dojmovno-osjećajnu egidu slikovitog i zvučnog naslova Fassbinderova dugometražnog igranog prvenca „Ljubav je hladnija od smrti“ (Liebe ist kalter als der Tod, 1969).
(GDK Gavella, Zagreb, 12. travnja 2014.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
