Koncertni report

Svemir u KSET-u na ponovljenom koncertu (Foto: Ivan Laić)
Svemir u KSET-u odsvirao do kraja

Filmska recenzija

The Eyes of My Mother
'The Eyes of My Mother' - istinski poremećen arthouse horror

Može li Hrvatska bolje?

Prosvjedovanje se treba kultivirati kao jedno od najvažnijih prava i dužnosti građana, a isti bi ti građani konačno trebali shvatiti da se na prosvjede ne hoda samo kad je u pitanju nešto što se tiče njihove persone osobno, već i zbog onih problema koji tište neke druge ljude i remete im kvalitetu života.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Po službenom policijskom izvješću 1. lipnja okupilo se 40.000 ljudi na glavnom zagrebačkom trgu kako bi dali podršku nastavku provođenja Cjelovite kurikularne reforme obrazovanja (Foto: Vedran Peternel)

Po službenom policijskom izvješću 1. lipnja okupilo se 40.000 ljudi na glavnom zagrebačkom trgu kako bi dali podršku nastavku provođenja Cjelovite kurikularne reforme obrazovanja (Foto: Vedran Peternel)

Hrvatska je mlada demokracija, tek propupala. Ako ju antropomorfiziramo, mogli bismo komotno zamisliti da je u pitanju djevojka od 25 godina, naivna, naočita, iz provincije, nezaposlena na okrutnom tržištu rada na kojemu se uopće ne snalazi. Politički je nepismena, potpuno nesvjesna svojih sposobnosti i talenata, odrasla u domu za nezbrinutu djecu, zanemarena i usamljena, bez brižnih roditelja koji bi ju obasuli ljubavlji i usput naučili nekim životnim vrijednostima, prepuštena na milost i nemilost skrbnicima koji ju mahom tretiraju kako se već tretiraju mlade žene u malograđanskoj, patrijarhalnoj sredini: čim malo uzleti, valja joj potkresati krila, navesti ju da se osjeća krivom što želi više i bolje za sebe, posramiti ju zbog probuđenog erosa, poslati na ispovijed, nahraniti hostijom i eventualno joj pronaći nekog ženika koji će pristati uzeti ju takvu okaljanu za pristojan miraz, pa ju kroz život disciplinirati odgojnim šamarčićima, ušutkavati je u društvu i naučiti ju da trpi nepravdu i guta govna suprugova. Ubiti joj volju za borbu protiv ovakve sudbine, to je cilj, pokazati joj da je svaka borba jalova već u svom korijenu. Mlada djevojka nema mnogo izbora nego da razmišlja fatalistički, ta već su se tolike njezine prethodnice razbile u pokušaju da se kultiviraju! Cura ima tek četvrt stoljeća, a već je izmučena, rastrgana između sumnje i vjere u sebe, u teškom PTSP-u od svih tih skrbnika, protuha koje su se nad njom izredale obećavajući joj život princeze ili holivudske glumice, uvjeravajući je u ispravnost svojih istina i učeći ju kako da živi.

U nekom ljepšem, utopističkom scenariju, djevojka nabasa na mogućnost izbavljenja koje pronalazi u znanju. Što više uči o svijetu, više saznaje i o sebi; vokabular joj postaje bogatiji, samopouzdanje joj se budi i više se ne osjeća tako nemoćno i silovano. Nauči ponešto i o tuđim iskustvima, ako ništa drugo makar to da nije usamljena u svijetu u kojem je isključivo ona mjerilo svega. Postane i bahata i ne preže od borbe za vlastita prava, za prava svakog od onih identitetskih djelića mozaika koji ju sačinjavaju, za pravo da u njoj supostoje istovremeno i konzervativna i liberalna osoba koje se ne moraju međusobno potirati do krvi kako bi jedna drugu uvjerile u vlastitu istinu – dovoljno je da se toleriraju u svojoj različitosti.

Hrvatska doduše nije djevojka, evropska je to država, uređena navodno demokratski, poput mnogih drugih joj polusestrica u “obitelji”. No, za razliku od njih, ona svoj demokratski ustroj percipira kao usputnu činjenicu, nipošto kao mehanizam kojim bi rješavala vlastita nezadovoljstva. Ona je država sačinjena od pretežno ruralnog stanovništva, podaničkog mentaliteta, bez pravog građanskog kontinuiteta. Zemlja je to u kojoj se demokracija percipira gotovo isključivo kao mogućnost odabira manjeg zla na izborima, dok se četverogodišnji intervali između njih doživljavaju kao mučno čekanje da se na sljedećem “festivalu demokracije” ponovo izabere manje zlo. Zemlja je to u kojoj selektivno pamćenje uspijeva bolje od pšenice. Zemlja je to i zamjene teza, u kojoj se nedavno rodila paradoksalna sintagma “ugrožene većine” i u kojoj ta ista većina, koja je to zapravo tek agresivnom vlastitom autodeklaracijom, terorizira manjine na svakom koraku, ukidajući im sva prava na osnovnu egzistenciju, pritom brutalno i agresivno namećući svoju volju, dušobrižnički propisujući ispravni svjetonazor.

Hrvatska je zemlja koja nije samo ugostila na svojim prelijepim lokacijama produkciju serije “Game of Thrones”, ona se s tom pričom odlučila i saživjeti: imamo u ovom suludom meltingpotu i High Sparrowa, i Boltone i Lannistere, i Jon Snowove koji ništa ne znaju, i Littlefingere s đon-obrazima, i zle dokone Joffreye koje napaljuje iživljavanje nad slabijima.   Jedino su u manjini Samovi, mali skromni knjiški moljci, bez ijedne agresivne koščice u tijelu. Barem se tako činilo do sinoćnjeg prosvjeda za kurikularnu nasuprot klerikularne reforme.

Nakon punih dvadeset godina na glavnom se trgu glavnoga grada okupio impozantan broj ljudi koji su odlučili podići svoj glas za obrazovanje. Policijski izvještaji priznali su brojku od 40 tisuća ljudi, javna televizija 50, iz čega bi se iskustveno mogao izvući zaključak da ih je bilo i više. Malo se govorilo, malo skandiralo, malo pjevalo “Gaudeamus Igitur”, malo pozivalo na tzv. jazz hands za različitost, što je bio najdirljiviji trenutak čitavog prosvjeda. I premda se tek sramežljivo i pretjerano pristojno za jedan prosvjed pozvalo na ostavku aktualnog ministra znanosti, obrazovanja i sporta, biologa po vokaciji i kreacionista po provenijenciji, lika koji je pokušao cijeli ovaj događaj apriori poništiti kvalificirajući ga feštom, velika je masa građana na trgu jučer demonstrirala svoju brojnost, ne samo vladajućima, već i sebi samoj. Izmučeni već decenijskim borbama za neke partikularne ciljeve, apatični su se i duboko polarizirani građani obremenjeni transgeneracijskim traumama, ukočeni od dugogodišnjeg sjedenja pred kompjuterima i s išijasom od klikanja po Facebooku, ipak okupili u respektabilnom broju konsolidirajući se oko znanja, ključnog sastojka i pretpostavke života u 21. stoljeću.  Mnogi je nezadovoljnik sinoć pohodio prosvjed zbog općeg nezadovoljstva vođenjem ove države ravno do dna, ne tek zbog implementacije cjelovite kurikularne reforme, ali poanta je u činjenici da se konačno uopće uspio roditi neki povod koji bi bio sposoban izvesti narod na ulicu, kad se to već ne događa zbog dokidanja krvavo izborenih rodnih i reproduktivnih prava, ili zbog nemogućih egzistencijalnih uvjeta i općeg siromaštva u ovom kapitalizmu a la wild, ili galopirajućeg fašizma.

Dok je zagrebački prosvjed započeo pjevanjem himne, u Puli se tradicionalno probudio revolucionarni duh i zapjevala se kolektivno “Bella Ciao”. Osim u Zagrebu i Puli, paralalno su održani prosvjedi u još 11 hrvatskih gradova, Rijeci, Osijeku, Splitu, Slavonskom Brodu, Varaždinu, Dubrovniku, Križevcima, Virovitici, Zadru, Poreču i Korčuli, a simbolična se potpora pružila u New Yorku, Londonu, Parizu, Berlinu i Bruxsellesu. Tematska pjesma prosvjeda bila je “Kad bi svi ljudi na svijetu”, utopistička dječja brojalica potpuno neprikladna za ikakav prosvjed, na kojoj se ubuduće ne bi trebalo inzistirati, kao ni težiti tome da svaki prosvjed završi koncertom za zabavu raje, što je u Hrvatskoj već postala praksa.

No prokletstvo prosvjedovanja leži u činjenici da to nije i ne smije biti jednokratna demonstracija nezadovoljstva nakon koje ćemo se vratiti u kolotečinu misleći kako smo svoje odradili. Prosvjedi su demokratski mehanizam borbe protiv nepravde koja ne može čekati promjenu vlasti, demonstracija nezadovoljstva nemuštim i lošim upravljanjem, borba za prava obespravljenih, broj kojih u ovoj zemlji dolaskom nove vlasti raste eksponencijalno i naočigled. Prosvjedovanje se treba kultivirati kao jedno od najvažnijih prava i dužnosti građana, a isti bi ti građani konačno trebali shvatiti da se na prosvjede ne hoda samo kad je u pitanju nešto što se tiče njihove persone osobno, već i zbog onih problema koji tište neke druge ljude i remete im kvalitetu života. Pa ako je hrvatskim građanima zaista stalo do toga da njihova djeca žive u 21., a ne u 13. stoljeću, jednako će se revno prošetati i 11. lipnja ulicama glavnoga grada za prava homoseksualaca jer, tko zna, možda će upravo njihovo dijete, danas-sutra kad otkrije seksualnost, biti korisnikom upravo tih prava za koje mu se roditelj izborio jednom davno, 2016. godine u Hrvatskoj, malenoj zemlji na Balkanu u kojoj su High Sparrowi sanjarili o srednjovjekovnim blagodatima, pucketanju lomačica i povratku onog divnog vremena u kojem se, u božje ime i ono “obitelji”, pod okriljem noći s bakljama u rukama iz sela istjeruju svi oni nepoćudnici koji naivno vjeruju nekim tamo Galileima, Kopernicima i NASA-inim satelitima.

Preostaje vidjeti jesu li građani Hrvatske konačno doista razjareni sramotno nemuštim upravljanjem, revizijom povijesti, pljačkom bez kraja i konca, rasprodajom imovine i galopirajućim nasrtajima klerikalnog u sekularne poslove, ili je ovo jučer bio tek jednokratni izron da se uzme daha za životarenje na dnu primordijalne juhe i u predstojeća dva desetljeća. Šansa za to da Hrvatska može bolje od ovog kaotičnog cirkusa svakako postoji, a ako ju se iskoristi, možda ona djevojka s početka priče ima neke šanse za onaj ljepši, utopistički scenarij u kojemu njezinom liku nije predisponiran život taokinje agresivnog skrbnika ili pijanog muža prema kojemu već osjeća i onu perverznu vrstu ljubavi prouzrokovane stockholmskim sindromom. Ili da joj makar  potomci budu sretniji i pametniji od nje same, koju život nije mazio jer nije imala snage da ga promijeni.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate