Morrissey ‘Low in High School’ – veliki indie pjesnik u raljama prosječnosti

Zadnjih godina, stari Mozzer polako je počeo ići na jetra svima osim najvjernijim fanovima…

Morrissey ‘Low in High School’

Sredinom prošlog desetljeća, negdje u vrijeme iznimnih albuma „You Are the Quarry“ i „Ringleader of the Tormentors“, stvarno se činilo da Morrissey ulazi u najkreativniju fazu svoje samostalne karijere, fazu koja bi možda mogla iznjedriti nešto usporedivo čak i s pjesmaricom The Smithsa. To se, nažalost, nije dogodilo pa smo tako nedavno dobili još jedno u nizu razočaravajućih izdanja „Oscara Wildea indie rocka“, premda mu se mora priznati da u odnosu na prethodnika „World Peace is None of Your Business“ ipak predstavlja kakav-takav napredak i naznake povratka u formu.

Zadnjih godina, stari Mozzer polako je počeo ići na jetra svima osim najvjernijim fanovima, ponajprije zbog intervjua u kojima je iz svoje holivudske vile podržavao Brexit i rastuću islamofobiju rodne Britanije. „Kuženje svijeta“ nastavlja se i doseže novu razinu u stvarima poput ode „Israelu“, „In Your Lap“ sa stihovima posvećenim arapskom proljeću, ili više od sedam minuta dugačkog art-millitairea „I Bury the Living“ gdje progovara iz pozicije vojnika, odnosno nekoga koga pokreće mržnja prema čitavom ljudskom rodu.

Metu nepogrešivo pogađa i kada se krene osvećivati medijima – album započinje stihovima „Teach your kids to recognize and despise all the propaganda/Filtered down by the dead echelon’s mainstream media“, no i dalje je najjači kada na površinu izvuče onu predivnu melankoliju i tugu koja ga je još osamdesetih zauvijek pretvorila u ultimativnog heroja svih usamljenika, neprilagođenih i onih koji čitav život vjeruju da jedino Morrissey može shvatiti kroz što prolaze i što osjećaju. „And here am I every night of my life always missing someone“ progovara u „My Love, I’d Do Anything for You“, dok je već u idućoj „I Wish You Lonely“ predmetu svoje čežnje poželio da barem na jedan dan osjeti samoću koja ga prati od rođenja. Pritom nije izgubio svoj poznati smisao za humor i autoironiju pa u neodoljivo popističnom singlu „Spent the Day in Bed“ priznaje „I’m not my type/But I love my bed“, a pronašao je i jedini zaista učinkoviti protuotrov za bilo što od navedenog, a to je, dakako, ljubav („All the Young People Must Fall in Love“).

Glazbeno, u pitanju je njegovo možda i najeksperimentalnije djelo kroz čijih se 12 pjesama provlače utjecaji glam rocka („My Love, I’d Do Anything for You“, poluautobiografska „Jacky’s Only Happy When She’s Up on the Stage“), disca („I Wish You Lonely“) klavirskih balada („Israel“, „In Your Lap“), bučnog, feedbackom natopljenog rocka („I Bury the Living“), elektronike („Who Will Protect Us from the Police“), čak i flamenca u „The Girl from Tel-Aviv Who Wouldn’t Kneel“). Malo koji od tih izleta bi se mogao nazvati uspješnim, zbog čega bih mu svakako preporučio da prestane bježati od samoga sebe i nasljeđa bivšeg mu benda. Ionako su na „Low in High School“ najbolje pjesme upravo one koje najviše nalikuju Smithsima („All the Young People Must Fall in Love“, „When You Open Your Legs“).

Ocjena: 5/10

(BMG, 2017.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh