Mnogi drugi ‘Prvi’ – što je bilo prije, zarez ili točka?

Recenzija nastupnog albuma zagrebačko-šibensko-posuškog benda.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Mnogi drugi - Prvi

Mnogi drugi – Prvi

Jasno je, vremena su takva, potreba je kritički se izraziti, a pritom ostati “ružan, pametan i mlad”. Iliti, pokušati zadržati kredibilitet, a ne otploviti u patetiku, pretencioznost i naivnost. Načina izvedbe je bezbroj, no trendovi se nekako ipak uspijevaju nametnuti. Igrači kojisu udarali izravno, pozivali da je vrijeme da se krene, da uspijevaju samo vjerni psi ili da živimo u carstvu pasea, već su, čini se, pomalo passé.

Sad pušu drugačiji vjetrovi, oni koji sugeriraju da se protiv sistema bori stvaranjem vlastitog mikrokozmosa, uglavnom ignorirajući spinovsku stvarnost. Zvali se oni Renar, Romić, Katanec ili kako god, a ima ih, stvorili su, i ne želeći, scenu koja glazbenom avangardom, emotivnim odnosom isključivo prema svojoj nutrini i stvaranjem katatoničnog ambijenta, zapravo predstavlja bijeg od društva u kojem jesu, lansirajući mu, samim time, istovremeno i kritički odjeb.

Gdje su u svemu tome Mnogi drugi, bend stacioniran u Zagrebu, koji inzistira da im se naziv piše –  Mnogi Drugi? Negdje između, na naizgled kompromisnom balansiranju između komercijalnosti i alternativnosti izričaja.

Mnogi Drugi su u svojim nastojanjima da izraze stav o njima, nama i svima ostalima krenuli malo težim putem, pa ma koliko to sve skupa zvučalo pitko, popično i nemametljivo. Kao prvo, ugodna i na trenutke baritonska boja glasa vokalista Martina Mandira veliki je izazov za cinizam koji izvire iz zvučnih slika albuma “Prvi”. Čak ni Arsen, najpoznatiji cinik ovih prostora, nije se previše razbacivao zajedljivošću u svojim stihovima (s izuzetkom genijalnog “Posljednjeg tanga u Đevrskama”), a i Cohen, još jedan od slavnih cinika, uglavnom je podbadao na koncertima između pjesama. Zajedljivost i ugodnost rijetko se kad ljube, a Mnogi Drugi to poprilično uspješno rješavaju: ne razbacuju se mudrolijama, ne pokušavaju biti pametniji od slušatelja, a svoj glazbeni svijet dozirano uranjaju u apstraktne slike. Tako da, kome se da, može slobodno promišljati o uglazbljenim scenama poput “u mraku sa slonovima”, “lemuri šute to nije šala”, “proći nećeš ako se krećeš”, “sa glupavim smiješkom na ribe vičem” te pogotovo o onoj koja nam je najzagonetnija: “osjećam se kao zarez, a izgledam kao točka”. Zna im usput promaknuti i poneko gibonnijevsko svaštarenje, tipa “mažem prste uspomenama”, ili srednjoškolska rješenja poput “u čudnom svijetu, čudne stvari, čudan svijet u mojoj glavi”. No to su više iznimke nego pravila.

Nadalje, Mnogi Drugi su akustičan bend sa brass sekcijom. Osim u “Saši”, gdje stvari na trenutak dobijaju na intenzitetu, melodičnost albuma klizi bez prevelikih napada na uši i nepotrebnih iskazivanja vlastite bučne beskompromisnosti. Pritom je, dakako, neizbježna usporedba sa S.A.R.S.-om, no za razliku od njih, Mnogi Drugi teže minimalizmu, pogotovu što se tiče trubačkog udjela. Akustična gitara tu nije kantautorski posložena, nije isključivo pratnja, već je aranžmanski definirana na način da i jednim odsviranim tonom učini puno u građenju atmosfere, a zna joj se onaknuti i kakav briljantni solo, kao onaj u “Dubokoj”, što nam je (uz “Tempus” i “Vodu”) zasad i favorit albuma.

Mnogi Drugi progovaraju iz perspektive simpatičnih gubitnika. Njihova kritika je blaga, lišena velikih parola i svedena na svakodnevni “mali” život. Radiofonična, ne i jeftina. Ponekad naivna, ali osobna i s dozom pritajene duhovitosti. Prvijenac Mnogih Drugih nastajao je godinama, pretpostavljamo da im je ovog materijala već preko glave i da stvaraju novi, stoga iza “Prvog” stavljamo zarez, do točke tek trebaju doći.

Ocjena: 8/10

(Croatia Records, 2017)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate