Miroslav Tadić ‘Spavati, možda sanjati’ – dormo, eble sonĝi, rekli bi esperantisti

Najveća virtuoznost gitarskog umijeća Miroslava Tadića leži u tome da sve zvuči kao da je nema.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Miroslav Tadić 'Spavati, možda sanjati'

Miroslav Tadić ‘Spavati, možda sanjati’

Miroslav Tadić kao da inspiraciju traži u trenutnom i onom nedodirljivom. Kao da stalno šalje nježne signale muzama čekajući njihov odgovor, a one se pak otvaraju i zatvaraju poput morskih moruzgvi, ovisno o prijateljstvu same zvučne komunikacije.

Ako netko osjeća važnost tišine kao kontrapunkta zvuka, ali neizostavnog u melodiji, onda je to Miroslav Tadić. Koliko god nas je kroz godine naučio na svoju kamelonsku mimikriju sudjelovanja u raznim stilovima i izričajima, od tradicionalnog makedonskog zvuka, suradnji s Vlatkom Stefanovskim, pa do gitarističke role pokojnog Franka Zappe u Grandmothers Of Invention, on jednako tako ima puno za reći i to prepoznatljivo isplesti kad snima i nastupa solo.

„Spavati, možda sanjati“ koji i svojim naslovom sugerira zvokovlje prigodno za uspavljivanje nosi u sebi puno više izazova za Tadića nego li se isprva čini. Jer koji bi virtuoz želio da san omami slušatelja prije nego li odsvira posljednji ton? Koji virtuoz želi tako ‘banalno namjenski’ pristupiti svom djelu? Čak je i „Spavati“ kao imperativ postavljen ispred „možda sanjati“, a ne suprotno. No ono najzanimljivije leži u tome koliko Tadić majstorski zvučno i aranžmanski šalje podražaje koji neće natjerati kapke na zatvaranje, već vas budne voditi ugodi, te noseći smiraj i opuštenost.

Gledajući paletu utjecaja koju je iznio kroz deset instrumentalnih skladbi, Tadić je isprepleo glazbu romanskih jezika s balkanskom tradicionalnom glazbom dodajući tu ne samo kao začin, već i kao jasni orijentir skladbe Arsena Dedića. S „Čitavu noć slavulj…“ otvara album, da bi se Dediću opet vratio u predzadnjoj „Ofelija“ prije nego li se odjavi s „Tiho noći“. „Duerme negrito“ nakon „Zvire vode“, kao i „Mana, Teus Cabelos“ nakon „Ako si pošla spat“ kao da predstavljaju Tadićevo traženje kulturoloških istoznačnica, ali i njihov zvučno nadomeštanje, time i obogaćivanje.

Album „Spavati, možda sanjati“ kao da je istovremeno nijema esperantistička igra – most prema narodima, a obzirom na instrumentalni karakter djela itekako bi mogao funkcionirati i dvosmjerno, ne samo u smislu da ovdašnjoj publici približi zvuk latinskog juga, već i suprotno. U konačnici, to je također album koji bez problema može poslužiti i svrsi koju sugerira sam naslov, jer zvučno ugađa ušima od 6 do 66 godina (kako se to običava reći). Nenametljivo, decentno, s puno ukusa i izvedeno na način kako to samo istinski ambasador glazbe kakav je Miroslav Tadić može osmisliti i izvesti, koristeći svu svoju virtuoznost kako ista ne bi došla u konflikt sa samom glazbom i postala svrha sebi samoj.

Ocjena: 9/10

(Croatia Records, 2017.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Autor

avatar
Close
Pratite nas i lajkate