Komentar

Facebook profil Ministra Orepića u trenutku postavljanja isprike dekanu FER-a zbog policijske racije u KSET-u
Oprostite ministre Orepiću

Glazbena recenzija

Bob Dylan 'The Real Royal Albert Hall 1966 Concert'
Bob Dylan 'The Real Royal Albert Hall 1966 Concert' - Krivo je pravo

Megadeth ‘Dystopia’ – trenutno najjači adut velike thrash četvorke

Bio on najveća przinca, ne samo heavy metala, već glazbenog svijeta općenito, Daveu Mustaineu ipak se mora priznati da bar zna što je thrash metal, što se od njega očekuje i što isporučiti fanovima.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Megadeth 'Dystopia'

Megadeth ‘Dystopia’

Mustaine albume isporučuje redovito svake 2-3 godine. A to je, uspoređujući njegovu karijeru s bendom iz kojeg je potekao, itekako velika stvar, a, naravno, potekao je iz Metallice. Jest da nije neki adut u recenzijama se baviti nekim drugim, a ne onim tko je u fokusu, ali ovdje to jednostavno moram učiniti, jer jednom davno Dave Mustaine bio je šutnut poput psa iz Metallice i čini se da od prvog albuma Megadetha „Killing Is My Business… and Business Is Good!“ iz 1985. pokušava dokazati da su Hetfield, Urlich i Hammett izbacili krivog čovjeka iz benda.

Nakon što Metallica skoro dvadeset godina nije snimila album vrijedan pažnje, a snimila ih je sveukupno dva; „St. Anger“ i „Death Magnetic“ od kojih je jedan postao sinonim najgore snimljenog bubnja ikad i igdje u rocku, a drugi potpuno besmisleni, nerazrađeni i promašeni pokušaj vraćanja u neke formativne godine samog benda (o projektu „Lulu“ koji su snimili s pokojnim Lou Reedom bolje je i ne pričati), debelo je jasno da ih njihov bivši član šiša uzduž i poprijeko. Jest da nema istu slavu, ali, da me se krivo ne shvati u doslovnom smislu, ipak je Mustaine jači izdanak škole pokojnog Lemmyja Kimistera u odnosu na Metallicu koja se kune u njega, iz razloga jer, kao što je već kazano na početku, Mustaine nema problema s rifovima (dapače, čini se kao da ih sipa iz rukava), tekstovima, smislenošću, pa između ostalog i smislom za (crni) humor, oliti sve ono što je umišljena veća-od-života-Metallica odavno izgubila.

Dokazuje to Mustaine novim, petnaestim po redu albumom Megadetha „Dystopia“, koji na prvu loptu odiše prepoznatljivošću, kao i lirskim tematom koji je ‘na zemlji’ u segmentu thrash metala, inače često opterećenog fiktivnim Antikristima i unisono sličnim glazbenim stilskim nijansama zbog čega su originalnost i eksperimentalnost posljednje stavke kreacije mnogih bendova. On je izdanak stare škole metala i kao glavna figura Megadetha ne dozvoljava da ga proguta sadržaja i da postane njegov harlekinski izdanak (što je također slučaj s brojnim metal bendovima koji tom zamjenom teza u tome što trebaju biti i što trebaju svirati počesto dolaze do karikaturalnih dimenzija i izričaja i showa), on je, kako i nalaže škola. koju je u dobroj mjeri i sam izmislio, u pozi naratora-promatrača što puno jače zrači kad je u pitanju aura karizme.

Možda najbolji primjer uspjelog rizika je otvaranje pjesme „Emperor“ stihovima „Who do you think you are? Some kind of superstar?“, nakadašnjeg hita Spice Girls, čime drži crnohumornu tenziju na željenom nivou, ali se ne survava u ponor autoparodije. Nema autoparodije ni na ostatku albuma koji se bavi crnim scenarijima u bliskoj budućnosti i koji su samo izvedenica svega što se trenutno događa na društveno-političkoj sceni svijeta. Za Mustainea je prijetnja socijalne nejednakosti realna (uvodna „The Threat Is Real“), kao što mu je jasna srž imperijalne politike („Conquer Or Die!“), kao što se usuđuje naglas razmišljati o postameričkom svijetu u istoimenoj „Post American World“ jer ne umišlja da tako nešto može vječno trajati.

Glas mu je s godinama ogrubio i nema onog ‘meketanja’ koje ga je pratilo na početku karijere, kao što je (zahvaljujući karakteru nesklonom olakom uzimanju tuđih ideja kako bi se priklonio trendovima) od prvog do zadnjeg takta ovog albuma jasno da je u pitanju Megadeth i niti jedan drugi bend.

Ako se sve sagleda kroz prizmu velike thrash četvorke, Megadeth ove sezone uistinu zaslužuju najviše pažnje svojom aktualnom smislenošću, jer Slayer je snimio još jedan generički album, Anthrax ionako već godinama koncertno baštini ono snimljeno na albumima „Among The Living“ i „State of Euphoria“, a Metallica… Metallica stvarno ne bi pogriješila da nazove Mustainea i zamoli ga da im napiše 45 smislenih minuta. Ionako stalno žele oživjeti „Kill ‘Em All“ duh, a zaboravili su da im je prvi čovjek Megadetha tada osmislio i više rifova nego što su se udostojili potpisati ga kad su debi objavili bez njega.

Ocjena: 7/10

(Universal Music, 2016.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Autor

avatar
Close
Pratite nas i lajkate