Mayales ‘Simbol za Sunce’ – dreamy pop iz davnina za ‘ljeto ljubavi’ 2017.

Treći album zagrebačkog sastava Mayales uistinu potvrđuje onu izreku o očekivanju neočekivanog.Da bi potom to neočekivano istinski razgalilo.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Mayales 'Simbol za Sunce'

Mayales ‘Simbol za Sunce’

Malo je izvođača poput grupe Mayales. Biti pop bend i istovremeno igralište za eksperimente. Imati dugi glazbeni staž, a nemati kontinuitet. Razvijati perfekcionizam, a nemati stil. Imati uspjehe u karijeri, a oglušivati se o njih. Biti veteran, a opet razigran kao na samom početku. U biti, Mayales je stalno na početku. Ima obavezu prema svakom tko ga je slušao i sluša, a opet nema prema nikome. Je li to nezavidna situacija ili sloboda? Kad svaki put moraš zagnjuriti u čistu kreaciju za iznjedriti ‘nešto’ jer je sve ono od prije zastarjelo i dobilo patinu, možda ne u očima drugih, koliko u očima samih kreatora? Kad svaki put moraš izmisliti sebe potpuno novog?

Dvojac Petar Beluhan i Vlado Mirčeta upravo žive taj istovremeni glazbeni raj i pakao. Ne posustaju. „Simbol za Sunce“ govori tome u prilog. Dobili smo jedan predivan pop album koji to istovremeno nije. Jednu predivnu cjelinu koju bi sad riječima trebalo secirati, a riječi su uglavnom grube u svojoj egzaktnosti, tako nespretne za dočarati harmoniju, još nespretnije za postići je. No to je nužnost da bi se barem pokušalo proniknuti u ovo djelo koje već s kolažiranom naslovnicom autora Dalibora Barića odaje snažan hommage ocu pop arta Richardu Hamiltonu. Ona nudi snažan kontrast. S jedne strane naziv albuma je „Simbol za Sunce“, a središnja ilustracija žene i stiliziranih zraka oko nje su najmračniji detalj naslovnice, kao što i poleđina jasno ukazuje na pomčinu nebeskog tijela. Gotovo da prije simbolizira kozmičku crnu rupu koja guta život, a ne stvara ga. Na vrhu je pentagram, a oko ‘crnog sunca’ plesači i simbolika koja bi mogla ukazivati na paganstvo. Može se iščitati kao provokacija nespojiva s glazbom albuma, a može upravo biti i poziv da se glazbenom sadržaju pristupi bez predrasuda, gotovo primordijalno, odašiljanje poruke u svrhu nove komunikacije. Možda je to i pravi doživljaj ovoj anksioznog vremena, ovog doba strepnje i zastrašivanja, tog mračnog magnetnog uvrnutog sado-mazo ljubavnog diskursa između žrtvi i mučitelja pod sjajnom nam zvijezdom čiji sjaj samo ometa sadašnjost lišenu osjeta i turobne horizonte pred nama. A možda je to samo koprena koju treba otvoriti poput kutije CD-a i osjetiti proboj ‘zvukovnog’ svjetla. Osjetiti nagon kako možda provokativno ukazuje ‘kozmička vulva’ na sredini bookleta.

No nije to samo vješti trik ambalaže. Beluhan i Mirčeta kompletno su iščašili normative sadašnjice kad je pop glazba u pitanju i otišli možda i najdalje što se može ići u hommageu jednom zvuku i jednom vremenu, a da to ne ispadne karikirano. Jer navikli smo da pop više nije nešto što ima veze s količinom prodanih nosača, već da je to uglavnom svako izvanžanrovsko rješenje u kojem se koriste većini slušatelja dobro poznati elementi, ali dakako podložni sezonskim istecima rokova.

Mayales je tu paradigmu izokrenulo upalivši neki svoj potpuno suludi vremeplov unatrag. „Simbol za Sunce“ dizajniran je kao pop album za mlade, ali ako ste bili mladi 1960-ih. Idealan album za generaciju babyboomersa, a ta generacija je na izdisaju od starosti. Nije tu u pitanju puko oponašanje obrazaca i načina sviranja u par pjesama. Tu je stubokom provaljeno u srž i od albuma napravljen jedinstveni događaj koji sa svakom novom pjesmom otvara nova poglavlja iste (davne) priče. Kao da vas je netko bacio pola stoljeća unatrag i imate zvučno okruženje Mammas And Papas, Beach Boysa, Sonnyja i Cher, Monkeesa, Simona And Garfunkela, Beatlesa… Niti jedan ton, niti jedna fraza neće vas ‘neugodno’ trznuti i vratiti u sadašnjost.

Beluha i Mirčeta kao da su rekonstrukcijom izvornih elemenata izgradili svijet prošlosti u virtualnom svemiru zvuka. Izgradili su neki svoj Woodstock, neki Montery Pop Festival, nekog „Diplomca“ neko svoje, u konačnici, „Ljeto ljubavi“. Sve nedoživljene i u mladosti bezbroj puta izmaštane mitove i mjesta pop kulture uobličili su u album koji kao da ste slušali u nekom prethodnom životu, kao da ste ‘tamo’ bili i doživjeli sve, a opet, iskustvo je novo jer te pjesme konkretno nikad niste čuli. Ako ste poznavatelj glazbe iz tog doba dobit ćete jednaki užitak kao i današnja djeca koja po prvi put čuju „Simbol za Sunce“ bez ikakvih spoznaja o ikonotaciji njegova nastanka. Jer imperativ cijelog materijala je harmonija koja se zarazno lijepi za uho.

Koji god zvuk vas udari, padate na tisuće mekanih jastuka. Prokleti slatkiš koji vas može i opasno baciti u nostalgičnu sjetu, kao da ste jedini klinac koji je propustio otići na maturalac i osjećate da ste zbog toga propustili pola života. Naspram hrpetine današnjih glazbenika koji upravo sve daju u uvrnutost vlastite prezentacije i jednaku takvu uvrnutost glazbenih obrazaca s kojima često i ne vladaju baš najbolje u smislu shvatanja geneza, Beluhan i Mirčeta se doimaju kao gurui koji poznaju ‘drevnu disciplinu’ slaganja harmonije. Toliko drevnu, da su iznjedrili pop album za tamo neku 1968., a nekim čudom to zvuči kao nešto najbolje u 2017. godini.

Krenu oni od polovice albuma lagano ‘u budućnost’, ali opet u neki davni laid back disco u kojem još ugoste i jednu Terezu Kesoviju koju profinjeno ‘iskoriste’ kao žensku inkarnaciju Sergea Gainsbourga, kao što uspiju i napraviti poveznicu na svoj davnašnji prvi album time što im (kao i onomad) u naslovnoj pjesmi zapjeva Valerija Nikolovska, a njen glas kao da sve začini na način da se prisjetimo Janis Joplin. Zvučno ruho tog dreamy popa iz davnina ispleo je pak drugi važan dvojac naše scene, a to su producenti Jura Ferina i Pavle Miholjević koji su svemu dali dozu lagane psihodelične vrtoglavice, jer se točno osjeti da su jednom takvom filigranskom glazbenom artefaktu morali produkcijski pružiti ono što tehnika nije mogla prije 40-50 godina, a opet ne pokvarivši zadane obrasce niti u jednom trenutku.

Koju pjesmu izdvojiti? Što su udarni singlovi? Možda je najbolje reći da se „Simbol za Sunce“ konzumira upravo kao album, što je opet još jedan značajni kontrapunkt u cijeloj priči. Jer ovo nije pop ploča složena po sistemu 2-3 singla i popunjavanje minutaže, već kompletan i zaokruženi (ne samo) audio ugođaj. Toliko zaokružen da svaka pomisao na uspoređivanje s prva dva albuma, a posebice prethodnim „2“ ne dolazi u obzir. To je sada opet jedan sasvim drugi, novi, Mayales. Mayales koji je napravio savršeni soundtrack za „ljeto ljubavi 2017.“ A to je tek kontrast! Možda je upravo to najsnažnija kritika sadašnjosti, naravno na albumu neizrečena. Usudimo li se uopće kao kolektivno tijelo zamisliti nešto u ovom trenutku toliko apstraktno poput ‘ljeta ljubavi“, a kamo li ga sprovesti u djelo? Možda upravo zato „Simbol za Sunce“ zvuči kao da ne pripada ni ovom vremenu, ni ovom prostoru, iako razumijemo svaki njegov stih, a opet dolazi kao melem na histeriju koja nas okružuje.

Ocjena: 10/10

(Aquarius Records, 2017.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate