Glazbena recenzija

NLV
NLV 'NLV' – prvijenac za pamćenje

Koncertni report

Svemir u KSET-u na ponovljenom koncertu (Foto: Ivan Laić)
Svemir u KSET-u odsvirao do kraja

Matt Corby ‘Telluric’ – Australsko soul iznenađenje

Nakon Gotyea i Lorde južna hemisfera iznjedrila je novo ime koje će po svoj prilici u narednom periodu harati svjetskim top listama.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Matt Corby 'Telluric'

Matt Corby ‘Telluric’

Matt Corby je 26-godišnji Australac bijele puti i crnog vokala. Za uspjeh je već to samo po sebi dovoljno, no kad se tome pridoda Corbyjeva svojeglavost i spremnost na eksperimentiranje u ‘traženju sebe’ klupko uspjeha po svoj prilici će se odmotavati puno brže. PR-iranje cijele priče ipak i ne bi imalo previše smisla izvan matične Australije da debitantski album „Telluric“ uistinu nije vrijedan pažnje, jer Corby svakako spada u onu vrst glazbenika koji pop čine ponovno zanimljivim.

Možda se isprva čini da „Telluric“ ne donosi ništa revolucionarno, obzirom da je riječ o soul albumu organskog vintage zvuka, no nije tako. Corby prilično originalno ulazi u priču iako se naslanja na brojne utjecaje, od sanjivosti Marvina Gayea, muževnosti Barryja Whitea, preciznosti Johna Legenda i a cappela pristupa Bobbyja McFerrina, a opet nije zašao u područja trenutne dominacije Robina Thickea i Paola Nutinija čime svjesno ili nesvjesno gradi prijeko potrebnu prepoznatljivost. Ugrubo pozicionirano, ako je mladi Leon Bridges inspiriran revivalom soula iz 1950-ih i 60-ih, Corby je krenuo od desetljeća kasnije.

„Telluric“ svakako spada u albuma magnetne zavodljivosti (posebice za pripadnice ljepšeg spola), ali izvan ziheraških i time iskorištenih obrazaca koji obično najbolje pobuđuju jedino dosadu. Corbyju nekako vjerujete već od uvodne „Belly Side Up“ da nije u gardu skrio ranjivi trbuh, već upravo suprotno, i tako se krenuo predstaviti svijetu. Tu igru otvorenosti i povjerenja teško je ne cijeniti, obzirom da je riječ o talentu kao stvorenom za nemilosrdnu industrijsku eksploataciju prodaje lažnih emocija. Može se reći da je odlučio dati toj istoj industriji dovoljno aduta za igru, ali s čvrstom odlukom da u umjetničkom segmentu bude svoj.

„Belly Side Up“ i „Monday“ predstavljaju gotovo a capella gospel otvaranje albuma u kojem je prisutnost instrumenata svedena gotovo na minimum dok Matt Corby snažno omeđuje svoj glazbeni zen vrt u koji postepeno uvodi slušatelja. Kad bubanj i bas zarolaju lijeni funk u trećoj po redu„Knife Edge“, uz pjevačev falset kao da se otvori nova dimenzija – kao da vas Bobby Womack prevede preko 110. ulice i ostavi tamo dok vas kroz „Oh Oh Oh“ ne zakvači Soul II Soul deja vu, a na „Wrong Man“ pomislite na Johna Legenda u potpunosti zaboravljajući da iza vokala koji slušate stoji dugokosi bijeli bradonja koji tako maštovito fura svoj film i kako se primiče kraj, tako sve više njiše taj svoj, uvjetno kazano, heroin chic soul, čak toliko da bi na „Sooth Lady Wine“ pomislili da je muška verzija Eryke Badu. Koliko god pred kraj albuma mislili da je ispucao sve baladne adute toliko vas udari snaga samo uz gitaru otpjevana „Good To Be Alone“ na način kao da se nekim čudom duh Jeffa Buckleya ukazao na albumu.

Dakle Matt Corby posjeduje itekako istančanu sposobnost serviranja pravih momenata u pravom trenutku. Nastavi li tako mogao bi dogurati i dalje od spomenutih one hit wonder kolega s početka recenzije.

Ocjena: 8/10

(Atlantic / Dancing Bear, 2016.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate