Povodom premijere novog komada Marija Kovača u Teatru &TD otkriva se “nemoguća veza” prostitucije i Crkve, progovara o suvremenim tabuim koji nisu nešto novo u društvu i tim gore ilustriraju problematičnu situaciju. Borba s učmalošću progovara iz predstave, a uvid u istu, ako je još niste otkrili, otvara razgovor sa svestranim zagrebačkim redateljem i DJ-om.
“Lux in Tenebris” napisana je 1919. godine, koji su razlozi odabira te predstave?
Mario Kovač: Svaki redatelj koji radi veseli se kada mu kuća, bilo kazališna ili producentska ponudi da sam bira komad koji bi volio raditi. Svaki redatelj u principu vrti nekih deset ili dvadeset potencijalnih komada koje ako se dogodi pravi trenutak će ih odabrati. Upravo se meni to dogodilo s “Lux in Tenebris” prošle godine kada sam dobio poziv od Teatra &TD da bih radio nešto za kraj ove sezone. Tada je bila aktualna afera o elitnoj prostituciji. Što me zaintrigiralo, kada su novine počele pisati o toj aferi: bez problema su objavljivani podaci djevojaka; fotografije, inicijali, mjesta iz kojih dolaze. Kada su pak novinar počeli kopkati po mušterijama jer se načulo na sudu da su tu brojne osobe iz javnog i političkog života, sud je donio odluku da se njihova imena tih muškaraca ne smiju objaviti jer bi to ugrozilo njihove obitelji. Ta vrsta licemjerja je potaknula rad na ovom komadu.
Licemjerje sudske vlasti zapravo mušterije ne smatra krivima za ništa. Podjela odgovornosti i krivnje mi se ne čini točnom. Kada ih ulove “u parkiću” djevojka će završiti u zatvoru, a mušterija će dobiti 500 kuna kazne, manje nego što bi potrošio na uslugu prostitutke.
To mi se učinilo nepravednim, nepoštenim, licemjernim i tako je nastao emocionalni okidač za rad na ovoj predstavi.
Tu smatram žrtvama žene koje su prisiljene (više ili manje) baviti se prostitucijom jer znamo iz podataka koji su dostupni da nije riječ o veselim djevojkama koje tu žele biti nego se većinom radi o modernom robovlasništvu nad djevojkama iz siromašnih država kojima se oduzimaju putovnice. U “Lux in Tenebris” progovaraju djevojke koje iznose svoje probleme, koji su mahom financijske prirode ili naravno problemi ovisnosti o razno raznim opijatima.
Kakav je bio tijek adaptacije teksta?
Mario Kovač: Tekst je dosta krnja Brechotva drama koja se smatra nedovršenom, moguće je i da neki dijelovi nisu sačuvani jer je djelo staro gotovo 100 godina. Srđan Sandić, dramaturg je nadopisao dijelove teksta, osuvremenio postojeći, pogotovo po pitanju ispovijedi prostitutku i zajedno s Nikšom Marinovićem koji je pisao glazbu smo sva trojica napisali nekoliko songova i cijelu predstavu pretvorili u crnohumorni mjuzikl.
U procesu stvaranja predstave što se tražili i što ste dobili na kraju?
Mario Kovač: Velika prednost u radu u Teatru &TD je što ne moram raditi isključivo sa zadatim ansamblom, nego mogu pozvati tko god mi je potreban. Ovdje su većim dijelom okupljeni ljudi s kojima sam radio u studentskom teatru još dok sam se počinjao baviti kazalištem, iz Šmrc teatra, iz Nove grupe, Teatra Ivan Goran Kovačić. Dakle cijela ekipa je navikla na jednu vrstu angažiranog teatra, navikli su raditi u pomalo gerilskim, Alan Fordovskim uvjetima i s kojima zapravo nije trebalo nešto posebno raditi na tome da se dogodi “klik” jer se to već odavno u nekoj od produkcijskih platformi već dogodilo i zapravo od početka smo svi znali što želimo. Nismo puno lutali, niti eksperimentirali, znali smo da želimo napraviti jednu direktnu predstavu, koja se obraća s jasnom porukom i stavom i koja će sasvim sigurno jednom dijelu javnosti biti kontroverzna i provokativna pogotovo što se nismo libili ubaciti dijelove vezane uz predavanja karizmatika. Iako smo se držali problema prostitucije dotaknuli smo problem seksualnog odgoja u školama koji se planira uvesti. Konkretno što Grozd želi uvesti je falsificirano, ima netočnih podataka koji su zapravo poprilično opasni ako ih mladi ozbiljno shvate. Dalje>>
__________________________________________
Donirajte Ravnododna.com – Hvala na podršci!














